Najlepše pevaju zablude, napisao je Miljković sebi u svom intimnom trenutku nastojanja da se održi s ove strane riječi, kada je još uvijek sve bilo moguće i za pjesničko poslanstvo između dva svijeta, dvije vatre postanka i nestanka. Miljković je tako iskušavao sebe, i svoju moć da govori. Poezija je slušala kako se tvori njena riječ ispočetka, po mjeri tada jednog od orfičkih iskušenika srpskog jezika, kog je upravo ta riječ razuvjerila, da se ima razloga ostati sa ove strane logosa.
Gdje su te zablude danas, o kojima smo slušali i čitali o njima, naivno se uznoseći da ćemo i mi imati neko svoje uvjerenje, nakon što smo vidjeli kako države gore na plamenu od usijanog gvožđa haubica ispaljenih u samo srce tog vremena?… Zablude su iščezle iz gotovo svake od strane kritike pozitivno vrjednovane savremene knjige pjesama. Danas je poezija svedena na diksurs novinskog teksta, ili onog kako književna kritika procjenjuje da vrijedi pisati, jer emocije su, kako tvrdi svijet biznisa i trgovine, naučnih činjenica, teorije mrtvih kapitala, zaostavština pretrajalih epoha, kao i većina stilskih figura… Književna kritika je tako dobila svoju podvrstu u literaturi, a to je književnost koja nastaje nakon iščitavanja Bahtina, Rolana Barta, Džonatan Kalera, Roberta Iglstona… pročišćena tvorevina racija i umijeća sastavljanja rečenica, bez oscilacije u kardiogramskom prikazu ritma pjesničkog izricanja, gotovo bliska ravnoj liniji smrti.
Poezija je ispunjavanje nebića sopstvom kog pjesnik prevodi na univerzalni govor čovječanstva. Istinska poezija je tako dostupna svim jezicima ovog svijeta, govori ono što se može dekodirati u ljudskom biću snagom misli, vizije i napokon srca, te male omražene i protjerane riječi iz vokabulara knjiških teoretičara čiji talenat nikad nije bio sporan, jer ga nerijetko i nemaju.
Poezija je reanimacija svijeta putem jezika i vatre. Govor pročišćen od tih tehnikalija, književnoteorijskih disputa, ma koliko bila zanimljiva i inventivna igra autora s diskursom govora i metatekstualnošću koja je poslužila, da se dokazujemo kroz finu manifestaciju moći vladanja književnim tekstom. Kog i šta zapravo podražavaju autori, koji za cilj imaju da se književni tekst razvija isključivo kroz ulančavanje s drugim književnim djelima, ili s nekom drugom umjetničću, bez svog oslonca u stvarnosnom, u individualnom iskustvu autora? Književnost kao herbrarijum ocvalih biljaka s latinskim nazivima ispod svakog primjerka, tako danas izgleda poezija nastala iz iskustva teoretičara književnosti, osušena i sterilna, gospoja samoj sebi dovoljna, mala uzorita stabljika u stakleniku bez mašte i duha. Kao otpusna lista kog zaboravljenog bolesnika od umišljene bolesti, tekstura dokolice, kad je napokon sušica prešla sa autora na tekst, isisala sve vitalne sokove iz slova. Može li poezija postojati bez emocije koja isijava iz damara silabičke verisifikacije jezika nam nasušnog, iz metafora koje u sitnim zglobovima stiha izmještaju pjesničku sliku u polje semantici nedostupno, jer se tekst nadasve ne da svest’ na jedan jezički znak, informaciju, ili sl., već na utisak i doživljaj!?
Danas se od poezije, izgleda, ne očekuje mnogo. Ko se zanosi da će njegovu pjesmaricu s rimovanim katrenima uopšte i čitati žiri na nekom od renomiranih pjesničkih festivala, taj očigledno nije zavirio u pismo nagrađivanih pjesnika. Rima je u elitističkim krugovima profesora i doktoranata makar diljem balkanskog poluostrva postala najozoglašeniji pjesnički manir. Avaj, kud baš sad kad je milošću interneta na jedan, do dva klika dostupan riječnik rime! Ubacite riječ u polje predviđeno za pretragu, pritisnete Enter i pred vama je na stotine pojmova s kojima bi mogli upariti onaj birani… Pa ko ne bi pisao rimovane strofe, kad je tako lako pronaći rimu?… ali, nisu danas svi članovi žirija sisali vesla, kad im je tačno unaprijed naznačeno koga treba nagraditi, kakav stilski postupak vrjednovati i prije nego li su i zavirili ispod naslova teksta u Wordu. A zamislite, koliko bi stvorili kubika pjesničkog materijala naši simbolisti, da su imali tu mogućnost na raspolaganju! No, sve u svoje vrijeme, ili jednom kad više ne bude u fokusu književnih elita. Samo, ko od istinskih pjesnika stvara za elite? Ko piše da bi bio nagrađen na festivalima poezije? Ko piskara da bi ga do posljednjeg slovca pabirčili hladnokrvni preživari književnoteorijskog štiva, dokoni reumatici sa svojim svjetonazorima u džepu košulje, i striktno potkresanom bradicom koja ukrašava njihov vajni lik autoriteta i čovjeka od stila? Ko još piše za takve spodobe kojima nikad ugoditi, jer poezija ima miris, nerijetko se i osjeća na onog koji je vario slovca i izgarao pri procesu stvaranja… Poezija ima svoje bolesti, i svoja mentalna posrnuća u nesvijesno, onostrano, nadrealno, metafizičko, ne samo u metatekstualno i tom sl. Šta sa takvom poezijom da rade gospoda doktori i profesori, kad nije od stila pred javnošću i esnafom dirati u sluzavu, tek okoćenu, no ipak živu tekstualnost savremenog pjesništva koja, pobogu, zaudara na mastilo i krv pjesnika!
Literatura danas pojedinima služi, da jedni o drugima imamo što za reći. Horski i opet s druge strane u kontri, uzvraćaju jedni drugima, usaglašeni tako, da svaki pripadnik pjesničkog kružooka ima zadato stanovište o pitanjima identiteta i interesa grupe. “Poezija” kao sredstvo za potkusuravanje neistomišljenika, priznaćete i nije (neka) poezija. Identitet uspostavljaju klase i političke partije zaodjenute nacionlnim simbolima, a pjesnici koji se usaglašavaju po volji nacionalnih tabora propovjedaju mišljenje i osjećanje svijeta. Tako da je literatura i dalje u službi propagande. To smo imali da iskusimo unatrag barem tridesetak godina, kada su isključivo nacionalni bardovi jedne političke struje bili u fokusu svih prisutnih medija, nagrađivani, i bespogovorno uspostavljani kao ultimativna vrijednost i prije nego im se knjiga pojavi u knjižarama. Koliko samo klasika na tako uskom prostoru, jedni s drugima bez i trunke sumnje još se “serdare i vojvoduju”, pisci od struke i agitpropa.
Poeziju će svi pisati, nadovezao bi se Miljković na prethodni citat… Jer za istinskog pjesnika sve jeste poezija u svom prirodnom, nepatvorenom stanju.
I karburator, i kalkulator, i motokultivator, i rotor i stator… I klipnjača i zaptivka termostata i španer remena za pk kaiš i EGR ventil… Takve i slične pojmove majstor za opravku automobila, i vrsni pjesnik Dragiša Krunić, scenarista serije Majstorska radionica, vješto je znao da uvede u svoj poetski postupak, tvoreći katrene i rime unutar svojih vizija i pjesama. Ne postoji ono što za poeziju ne postoji. Sve je sredstvo, dok je u jeziku nastanka pjesme.
Tanka je linija koja dijeli svijet pjesničkog djela od svijeta prozaičnog svakodnevnog pretrajavanja na marginama vremena. Tu liniju kad i kad valja preći, da bi ono što među riječima ostaje, makar ličilo na stvarnost i život. Nije dovoljno čitati, iako je važno i presudno, poeziju treba i umjeti nosti kroz život. Kao svoje uvjerenje, svoju svijetlu zabludu kroz vaskoliku noć prizemljenih stvari i bića, svijet odvikao od snova i iluzija. Poeziju valja bolovati do posljednje misli, pjesničke slike… I poneku rimu sačuvati, da iritira esnaf književnih teoretičara. Pjesnike i pisce ona sve manje intrigira i gotovo više da i ne dira… Rimu najviše osjećaju oni koji je osporavaju. Znamo da nije rima sama po sebi pogrešna, već je presudno kako se koristi i je li u dosluhu s značenjem ostatka teksta.
Zablude, em što zavode i zavađaju ljude, mogu i da posluže pjesnicima, makar da se usude, uzalud da je bude i nakon što su shvatili, da joj nema povratka… uostalo, da li bi znali za Orfeja, da nije pokušao nemoguće! Svakako, ona ostaje u svijetu podzemnih voda, ali glas o njoj je otišao daleko…
Poeziju će i dalje pisati samo pjesnici. A pjesme i pjevaniju mnogi koji poeziji uzalud strijeme. Poezijom se svakako vrijedi kretati, kroz zid ignorantske ćutnje svih koji imaju samo jedan zadat okvir po kome mjere šta ona jeste i kako treba pisati. Pisati poeziju, čitati, ali je i živjeti. Da bi zidovi imali čemu da se čude. Znate, to su oni unutarnji zidovi, samoizgrađeni u glavama onih koji nevjeruju u pjesničke zablude.
Autor: Miljan Nikolić
