Ahasver
Odveć moje oči
mrtvom zvijezdom
dišu
I u tmine svake moja
stopa stade
Vitlejemsku divnu ja
ispratih kišu
Za saharske dine mi
se kost ne dade
I hladnim se tijelom
od kuge nadisah
Cvijet zgazih ljuto, na
stijenu pljujem
I stijena me žali za
ono što iskah
Otići će dok je ja živ
sahranjujem
Da mi da ne živim
Da mi da već odem…
Ah ta silna pamet i
sjećanja živa
Vuku pomno dušu da
u očaj zimi
Dar je pokoj, čistac,
da ti duša sniva
I opet izroni zaborav
da primi.
I opet se rađa, svježa,
slana, pusta
Sadi zemlji život i
sreće i tuge
Ne znajuć da već je
bila trava gusta
Sad, dijete čisto gleda
sjajne duge
Zar besmrtan biti,
močvaru ne stvara?
Od sjećanja, boli i
previše stvari
Radosni ste, moji,
zbog tog smrtnog
dara
Bez stare misli,
da novu čistotu kvari.
Da mi da ne živim
Da mi da već odem
Da mi da zaboravim
Da mi da se vratim…
