Onore de Balzak (franc. Honoré de Balzac; Tur, 20. maj 1799 — Pariz, 17. avgust 1850), francuski romanopisac koji se smatra ključnim autorom realizma.
Biografija
Porodica
Balzakova majka imala je osamnaest godina kada se udala za supruga koji je imao pedeset. Onore je svom prezimenu dodao plemićko de 1830. godine. Od tada se potpisivao kao Onore de Balzak.
Djetinjstvo i rana mladost
Detinjstvo je proveo na imanju svojih roditelja, obavljajući poljske radove. Od sedme do četrnaeste godine provodi dane u Vendomskom koledžu, ne vidjevši nijednom roditeljski dom. Njegov život u ovom kaluđerskom zavodu nije nimalo srećan. On, koji je bio navikao na slobodno vaspitanje, morao je da se povinuje strogim propisima ovog poluvojničkog, polukaluđerskog koledža, da živi između četiri zida, sjedeći na klupi. Umjesto da radi svoje školske zadatke, predavao se svojim unutrašnjim snovima. Ipak, u dvanaestoj godini bude se njegove književne sposobnosti. U četvrtom razredu stekao je reputaciju pisca. Ovaj učenik, najviše kažnjavan u razredu, postaje strastan čitač. Ništa nije izgledalo nedostupno inteligenciji ovog čudesnog djeteta koje je čitalo djela svih vrsta, istorijska, filozofska, naučna, književna. Čak je i rječnike čitao sa uživanjem. Nastavlja školovanje u rodnom mjestu. Balzak je prešao da živi u Parizu 1814. godine kada mu je otac tamo premješten. Njegovo pohađanje Pravnog fakulteta u Parizu se poklopilo sa početkom francuske restauracije. Ulazio je u različite poslovne poduhvate koji su mu umesto zarade donosili samo gubitke i dugove. Bio je štampar, izdavač, slovolivac, vlasnik listova. Propao je u poslu sa slovolivnicom i štamparijom. Posle tog finansijskog sloma dugovi će ga pratiti čitav život.
O Balzaku
Balzak je bio veoma osjećajne prirode. Sam je često govorio, sa žalošću u srcu, da ga je priroda namijenila osjećajnom životu, životu srca. Govorio je da ga je priroda stvorila za ljubav i nježnost, a sudbina ga je nagnala da ispisuje svoje želje, umjesto da ih proživljava. Uprkos raznim nedaćama, Balzak se nikad nije osećao potpuno pobijeđen. Njegova se hrabrost, izdržljivost i upornost pokazuju jačim od njegove bijede i trenutne malodušnosti. On se na kraju uvijek uspravljao i hrabro borio sa životom, čineći podvige u koje malo ko može da povjeruje. Za deset dana je napisao Pjeretu, za osam dana je napisao trećinu velikog djela Izgubljene iluzije, za tri noći Matoru djevojku, i to usred najvećih neprilika, trzavica i borbi. Da bi objavio jednu svoju pripovjetku u prvom broju Pariske hronike, čiji je direktor postao, Balzak za noć smišlja, piše i štampa Bezbožnikovu misu. Balzak nije mogao da savlada nagon za isticanjem svoje ličnosti. Volio je da se pokaže, da se zapazi i istakne. Nije mogao ni da savlada ni poriv za precjenjivanjem svog djela i govorio je najveće pohvale o svojim romanima, koji su “remek djela”, “veličanstveni spisi”, ”velike tvorevine”.
Evelina Hanska
Poljska plemkinja, Evelina Hanska, sa svog imanja u Verhovnji, u Ukrajini je započela prepisku sa Balzakom 1832. godine. Iz prepiske sa zagonetnom strankinjom koja se divi Balzakovim djelima, razvila se obostrana ljubav. Sa gospođom Hanskom se sastao najprije u Švajcarskoj, zatim u Beču i Petrogradu. Nakon što je postala udovica 1842. godine, gospođa Hanska je odbila ruku Balzaka. Sa njom je zatim putovao po Njemačkoj, Francuskoj, Holandiji i Belgiji. Vjenčao se sa gospođom Hanskom 1850. godine u Berdičevu, u Ukrajini.
Društvena angažovanost
Bio je predsjednik Društva književnika. Dva puta se kandidovao za Francusku akademiju. Prvi put (1839) je povukao kandidaturu u korist Viktora Igoa, a drugom prilikom (1849) je dobio samo dva glasa.
Stil pisanja
Iz želje za novcem i slavom pisao je ono šta je smatrao popularnim, i čime bi mogao da privuče širi krug čitalaca. Napisao je čitavu biblioteku u relativno kratkom vremenskom periodu od dvadeset godina. Često je pisao i po 16 sati dnevno uz pomoć svijeće ne bi li što prije objavio svoje djelo.
Realizam
Balzak se smatra prethodnicom književnog realizma jer upotrebljava detalje, posebno detalje objekata za ilustraciju života svojih likova. Balzak je namjerno i sistematski donosilac novina. Kao romansijer svjestan je svoje originalnosti i smatra svoju tehniku širokom i podesnom za neočekivane obrte.
Likovi propalih karijerista, nesrećnih ljubavnika, suludih škrtaca, deklasiranih dostojanstvenika bonapartističkog carstva predstavljaju uvod u novu modu književnog stvaranja, koja će se po svim evropskim književnostima razviti pod zajedničkim nazivom realizam. Onore de Balzak i Gistav Flober imali su veliki uticaj na kasnije realističare i naturaliste: Gi de Mopasana, Žorž-Šarl Ismansa, i u Engleskoj Džordž Eliot.
Likovi
Balzak je prvi upotrijebio mehanizam vraćanja istih likova kroz svoje knjige kako bi izrazio jedinstvo društva koje slika. Princip ponovnog pojavljivanja ličnosti nema samo to preimućstvo da izaziva gotovo automatsko umnožavanje i pronalaženje strukture romana, on donosi i značajno rješenje problema odnosa između romana i stvarnosti, savršeno pravdajući uvođenje stvarnih ličnosti u okvire romanesknog svijeta. Kod Balzaka postoje dvije krajnosti: s jedne strane ličnosti kao što su kraljevi i carevi, ličnosti nezamjenljive zato što su samom svojom prirodom predodređene da pojedinačno budu poznate kao takve, ali o kojima upravo zbog toga romanopisac ne može ništa reći; s druge strane nepoznate ličnosti o kojima može da kaže sve što hoće zato što samom svojom prirodom mogu biti zamijenjene, što ih je uvijek mnogo i jer je normalno da nam imena budu nepoznata. Balzak je svojim književnim djelom obuhvatio čitavo francusko društvo svoga vremena: rojalističku aristokratiju, koja se ne snalazi u vrtlogu stvaranja novog društva, i nove grube elemente mladih građanskih snaga u rađanju: pustolove, novorođene bogataše, propalice, deklasirane činovnike, korumpiranu administraciju, novinare, provincijalne gospođice, advokate, popove, legitimističko plemstvo itd.
Djela
Iako je odrastao daleko od Pariza, Balzak je bio dosta vezan za ovaj grad. Svoja najbolja djela je napisao u Parizu ili o Parizu.
Ljudska komedija
Ljudska komedija (La Comédie humaine) zajednički je naziv za njegove romane, međusobno povezane, u kojima je nastojao da pruži sliku o svom vremenu, društvenim i istorijskim, filozofskim kretanjima, da prikaže život svih društvenih klasa i slojeva, da osvijetli tajne čovjekove psihe. U predgovoru Ljudskoj komediji (objavljenom 1842. godine) naglasio je da će to biti istorija koju su zaboravili toliki istoričari, istorija naravi. Predvidio je da Ljudska komedija sadrži 137 djela, ali je stigao da napiše 91 djelo. Tom broju se mogu dodati još tri romana koje nije predvidio prvobitnim planom. U broj od 94 djela ne ulaze Golicave priče ni Balzakovi mladalački romani napisani prije 1829. godine.
Studije naravi
Studije naravu razvrstane su po temama u šest grupa:
Prizori iz privatnog života (Čiča Gorio),
Prizori iz provincijskog života (Evgenija Grande, Izgubljene iluzije),
Prizori iz pariskog života (Sjaj i beda kurtizana, Rođaka Beta, Rođak Pons),
Prizori iz političkog života (Jedna mračna afera, Poslanik iz Arsija),
Prizori iz vojničkog života (Šuani),
Prizori iz seoskog života (Ljiljan u dolu).
Filozofske studije
Šagrinska koža
Traganje za apsolutnim.
Analitičke studije
Analitičke studije sadrže samo jedno djelo koje nije roman već ogled Fiziologija braka
Izvor: Wikipedia
