Federiko Garsija Lorka rođen je 05.06.1898. u Fuente Vakerosu, provincija Granada, u Španiji, a strijeljan je 18. ili 19. avgusta 1936. Studirao je književnost, slikarstvo i muziku što je sve kasnije došlo do izražaja u njegovom bavljenju scenskom umjetnošću tj. dramom. Putovao je širom Španije, ali je posjetio i Ameriku, SAD i Argentinu. Tokom putovanja kroz Španiju bilježi narodne napjeve. U SAD je stigao u doba ekonomske krize pa je tu zemlju doživio kao svijet praznine i tjeskobe u kojem nema ničeg humanog, već je sve podređeno trci za novcem. Iako se Lorka nije aktivno bavio politikom, za vrijeme građanskog rata je bio uhvaćen i strijeljan u avgustu 1936. Ne zna se tačno gdje mu je grob.
Pesnik moli svoju ljubav da mu piše
Ljubavi moje krvi, smrti živa, nema,
zalud očekujem reč pisanu tvoju
i mislim s cvetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.
Uzduh je besmrtan. Stena, mira puna,
ne poznaje senu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost od upotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.
No ja to potrpeh. Razdreh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.
Stog rečima ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše večnoj pomrčini.
Lorka je bio sin imućnog andaluzijskog zemljoposjednika. 1909. se sa roditeljima seli u Granadu. 1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druži sa mnogim tadašnjim španskim intelektualcima kao što su umjetnici Luis Bunjuel i Salvador Dali, što je imalo veliki uticaj na njega. U Madridu se, takođe, upoznaje sa aktuelnim evropskim i svjetskim zbivanjima i problemima.
Romansa o Luni
Luna je, obla poput nara ušla u kovačnicu.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom širi ruke,
otkrivajući raspusna i čista
nedra od tvrdog lima.
“Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dođu, napraviće od tvog srca
đerdane i prstenje belo!“
“Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dođu, naći će te
na nakovnju, očiju zatvorenih!“
“Beži, oh, luno, luno, luno!
Već čujem bliski topot konja!“
“Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!“
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovačnici ležalo je dete
na nakovnju, očiju zatvorenih.
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseći san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i očiju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noći!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovačnici leleču Cigani
i plaču gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.
Krajem dvadesetih godina postaje depresivan ponajviše zbog neprihvaćanja okoline i prijatelja njegove homoseksualne orijentacije. Bunjuel i Dali zajedno rade na filmu „Andaluzijski pas“, koji je Lorka protumačio kao direktan napad na njega. Shvativši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD, najviše u Njujorku, a posjetio je i Kubu. Zatim se vraća u novoproglašenu Republiku Španiju.
Grad bez sna
Ne spava niko na nebu.
Stvorovi meseca njuše i kruže oko koliba.
Doći će iguane žive da grizu ljude što ne sanjaju
i onaj sto beži srca razbijena
srešće na uglovima neverovatnog krokodila
kako tih stoji pod nežnim protestom zvezda.
Ne spava niko na svetu.
Niko, niko. Ne spava niko.
Ima jedan mrtvi na udaljenom groblju
što tri godine tuguje zbog suhog pejsaža u kolenu;
i dete koje su pokopali jutros toliko da je plakalo
da je trebalo pozvati pse da ga ućutkaju.
Nije život san.
Bdijte! Bdijte! Bdijte!
Mi padamo niz stepenice da bi jeli vlažnu zemlju
ili se penjemo rubom snega s korom mrtvih dalija.
Ali zaborava nema,
ali sna nema,
samo meso postoji.
Poljupci vežu usta u šipražje novih vena
i onaj što trpi, trpeće bez prestanka
i ko se smrti boji nosiće je na plećima.
Jednoga dana živeće konji po krčmama
a pobesneli će mravi napasti žuta nebesa
skrivena u očima krava.
Drugoga dana videćemo uskrsnuće osušenih leptira
i šetajući zemljom sivih sunđera i ćutljivih čamaca
videćemo kako blista naš prsten
i kako teku ruže našeg jezika.
Bdijte! Bdijte! Bdijte!
One koji još čuvaju ožiljke kandži i pljuska,
onog dečaka sto plače jer ne zna za invenciju mosta
i onog mrtvaca što ima još samo glavu i cipele,
do zida treba odneti gde iguane i zmije čekaju,
gde čeka medvjeđa čeljust,
gde čeka mumificirana ruka deteta
i devojačka koža što se opire silovitom ježurom plavila.
Ne spava niko na nebu.
Niko, niko. Ne spava niko.
Ali ako neko zatvori oči,
bičujte ga, sinovi moji, bičujte!
Neka bude prizor otvorenih očiju
i gorkih rana upaljenih.
Ne spava niko na nebu.
Niko, niko. Već sam rekao to.
Ne spava nitko.
Ali ako neko ima noću odviše mahovine na slepoočnicama
otvorite kapke da vidi pod mesecom
lažne karte, otrov i mrtvačku glavu iz pozorišta.
Na poziv svog granadskog profesora, socijaliste F. de la Riosa, Lorka prihvata posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg pozorišta La Baraka sa kojim je obišao sve krajeve Španije, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću pozorišta je prikazivao djela španske klasike i sprovodio je ideju o društvenoj ulozi pozorišta.
Neverna žena
Povedoh je do reke
ali udata ona beše.
Tu bi, u noći Svetog Jaga,
skoro po dogovoru
fenjeri gasili se,
svici počeli da svetle.
Iza zadnjih gradskih kuća
dotakoh joj grudi snene,
i one se rascvetaše
kao zumbul grane nežne.
Šuštanje sam slušao
uštirkane suknje njene,
kao kad komad svile
deset oštrih kama seče.
Krošnje drveća bez sjaja
postajale su sve veće.
Vidik pasa lajao je
u daljini iznad reke.
I prođosmo kraj kupina,
trnja i trske zelene.
Ispod njene punđe na tlu
napravi se udubljenje.
Tad odvezah svoju mašnu,
ona skide vel sa sebe,
ja opasač s revolverom,
ona jeleke svilene.
Niti smilje nit puževi
nisu kože tako lepe,
ni kristali mesečevi
takvim sjajem ne trepere.
Noge njene bežahu mi
kao ribe uplašene,
dopola još uvek hladne
a otpola sasvim vrele.
Najlepšim sam od puteva
jezdio te noći cele,
na ždrebici sedefastoj
bez dizgina i opreme.
Sad ne mogu ponoviti
stvari koje ona reče,
da obazriv budem pamet
nalaže mi i poštenje.
Prljava od poljubaca
i od peska pođe s reke,
a na vetru ljiljani su
potezali sablje bele.
Kao pravi Ciganin sam
vladao se celo veče,
najzad sam joj poklonio
košaru od svile meke.
Ali u nju se ne zaljubih
jer udata ona beše,
a reče da devojka je
kad povedoh je do reke.
Za vrijeme izbijanja građanskog rata, Lorka se zatekao u Viznaru u Granadi. 19. avgusta 1936. fašistički vojnici su ga uhvatili i strijeljali, a tijelo su mu bacili u neobilježen grob. Frankova vlada je pokušala da uništi uspomenu na Lorku tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegovog imena je bilo strogo zabranjeno. Kako je bio među prvim i najslavnijim žrtvama građanskog rata, Lorka je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.
Karakteristike Lorkine poezije
Lorka je počeo da piše stihove kao petnaestogodišnji dječak. Njegovu poeziju karakterišu tri bitne crte: artizam, uticaj tradicije i narodnih pjesama i lični, izrazito strastan doživljaj. Pjesnik je vjerovao, u praksi sprovodio, i izjavljivao, čak i kroz neke pjesme koje se mogu smatrati njegovom poetikom, da u gradnji pjesme vodi brigu i o najmanjem detalju koji obrađuje. Uticaj narodne književnosti u Lorkinoj poeziji je očigledan pri čemu nije akcenat na formi već na temama; pjesnik nastoji da kroz pojmove zvuka, boje i pokreta da dušu Andaluzije koja je obilježena znakom tragičnosti i primitivnog duha. Njegov lični doživljaj je nagonski, prepun slutnji i tajnovitosti pa na čitaoca djeluje kao nestvaran.
Narcis
Narcise.
Tvoj miris i dno reke mirne.
Želim da uz tebe budem,
cvete ljubavi, narcise.
Setnim ti okom kruže
vali i zaspale ribe,
Očima mojim leptiri i tice.
Ti majušan a ja velik.
Cvete ljubavi, narcise.
Na miru ne ostavljaju
ljiljane, andjeoski bele,
ogledalo što ogleda
zanose nam iste.
Moj bol i suštinu bola.
Narcise?
Misli se da je u pjesmi Romansa osuđenog predvidio vrijeme i način svoje smrti. Prvu zbirku pjesama je objavio 1921. Sledeća zbirka pjesama je Poema del kante hondo. Kante hondo je tipična andalusijska narodna pjesma obogaćena uticajem Cigana lutalica i srednjovjekovnih Saracena, ali Lorka ne podražava bukvalno njene metričke zakone i tipičnu strukturu teksta, već na sopstveni način gradi male kompozicije.
Nokturno
Previše se plašim umrlog lišća,
plašim se livada kad ih rosa kiti.
Ja idem da zaspim; ako me ne preneš,
hladno ću ti srce uz bok ostaviti.
Što je to što zvoni u daljini?
Ljubav!
Vetar u prozorskim oknima, ljubavi moja!
Stavih ti đerdane s biserjem od zore.
Zašto me ostavljaš na putu da patim?
Kad pođeš daleko, moja ptica plače
i vinograd zelen neće vina dati.
Što je to što zvoni u daljini?
Ljubav!
Vetar u prozorskim oknima, ljubavi moja!
Ti nikada nećeš znati, sfingo snežna,
da sam te mnogo voleo u duši,
u zore oblačne i kada kiša lije,
a s uvele grane gnezdo se ruši.
Što je to što zvoni u daljini?
Ljubav!
Vetar u prozorskim oknima,
ljubavi moja!
Njegova najčuvenija zbirka, kojom je pjesnik obezbijedio svoju besmrtnost, je Ciganski romansero. Ova zbirka sadrži sve one, široj publici poznate pjesme, iz kojih potiču često navođeni stihovi i lajtmotivi kao što su: Povedoh je do rijeke Misleći da djevojka je, Al’ udata ona bješe.
Ili: Zeleno volim te zeleno.
U zbirci Pjesnik u Njujorku Lorka je opjevao svoje, već pomenuto, negativno viđenje američkog društva. Neki kritičari smatraju da su po stilu ove pjesme bliske nadrealizmu, dok drugi pak, misle da je Lorka tu blizak ekspresionizmu. Jedna od poslednjih Lorkinih pjesama je: Plač za Sančezom Ignasijem Mehijazom u kojoj je opjevao tragičnu smrt svog prijatelja, čuvenog toreadora. Osim pjesama Lorka je pisao i drame u kojima opisuje patnju i ljudske strasti, prije svega žena. Njegove najčuvenije drame su: Krvava svadba, Jerma i Dom Bernarde Albe.
Izvor: Wikipedia
