Živimo u svijetu koji se neprestano ubrzava, u kojem je brzina sinonim za uspjeh, u vremenu kada su pritisci svakodnevnog života neizbježni. Budilnici zvone ranije nego što bismo željeli, obaveze se gomilaju, a stres postaje naš tihi pratilac, prisutan čak i kada ga ne prepoznajemo. Često smo rastrzani između onoga što moramo da uradimo i onoga što želimo. Zastajemo samo na trenutak da udahnemo duboko i nastavljamo dalje, nesvjesni koliko zapravo zanemarujemo ono što je najvažnije — naše mentalno zdravlje.
U tom vrtlogu svakodnevice polako gubimo sposobnost da osluškujemo sebe. Odvučeni rutinom i pritiscima, ignorišemo znakove koji nam govore da nam je potrebna pauza ili pomoć. Možda zato što vjerujemo da je slabost priznati da nismo uvijek u najboljoj formi, ili zbog toga što svijet oko nas insistira na stalnoj produktivnosti, otpornosti i „jakom karakteru“. Dok pokušavamo da održimo korak sa svim izazovima, rijetko se zapitamo: šta, zapravo, znači biti zaista dobro, iznutra?
U razgovoru sa našim sagovornikom, psihologom i psihoterapeutom Al-Ammarom Kašićem, povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, istražujemo upravo tu dimenziju — nevidljivu, ali ključnu za našu cjelokupnu dobrobit. Pričamo o tome kako prepoznati prve znakove opasnosti, šta znači živjeti sa anksioznošću, depresijom i bolestima zavisnosti i kako možemo pomoći onima koji se bore sa unutrašnjim demonima. Dotakli smo se i osjetljive, ali važne teme suicida, fenomena koji je, nažalost, u porastu i u Crnoj Gori. Naš sagovornik nam skreće pažnju i na uticaj društvenih mreža, digitalnog svijeta, kao i na stigmu koja okružuje mentalne poremećaje. Sve su to izazovi koje nije lako prevazići, ali su dio stvarnosti u kojoj živimo.
Kako bismo bolje razumjeli ove izazove i sa puta besmisla krenuli ka svjetlu nade, često se okrećemo mudrosti velikih mislilaca. Čuveni bečki psihijatar Viktor Frankl, koji je i sam preživio teške trenutke u životu, podsjeća nas da ne treba da se pitamo šta očekujemo od života, već šta život očekuje od nas i da hrabro krenemo naprijed, uprkos izazovima. Neka nas ova misao vodi i pomogne nam da, uprkos teškoćama, nađemo snagu u sebi i preduzmemo korake ka boljem mentalnom zdravlju — za nas same, ali i za one oko nas.
PRESS: Kako biste definisali mentalno zdravlje? Zašto je važno da se o njemu govori, posebno u ubrzanoj svakodnevici gdje je ono često zanemareno?
Kašić: U najširem shvatanju, mentalno zdravlje bi bilo naša sposobnost da živimo svoje potencijale, uspješno savladavamo izazove života i dajemo svoj doprinos zajednici u kojoj živimo. U praktičnom smislu, o mentalnom zdravlju možemo da razmišljamo kao o jednoj liniji između dva kraja: na jednom kraju se nalazi bolest, a na drugom naše dobrostanje. Svojim mislima, emocijama i ponašanjima, mi se krećemo po toj liniji između dvije krajnosti, približavajući se zdravlju ili bolesti.
U našem društvu stvari se mijenjaju tako da smo svjedoci da se u posljednje vrijeme sve češće govori o mentalnom zdravlju. Međutim, rijetko se o njemu govori u sveobuhvatnom smislu, uzimajući u obzir kulturološke prilike i društveni kontekst. Najčešće ljudi na pomen mentalnog zdravlja imaju neku neodređenu sliku „rada na sebi”, pa i „umanjenju stresa”, a vrlo često izostaje komponenta davanja svog doprinosa zajednici. Posljedica selektivnog pristupa mentalnom zdravlju nam se često vrati kao bumerang onda kada se poslije silnog „rada na sebi” osjećamo otuđeno i usamljeno.
PRESS: Kako prepoznati prve znakove da mentalno zdravlje počinje da slabi?
Kašić: Znakovi koji nagovještavaju da nešto nije u radu su brojni. Međutim, ako nismo ohrabrivani da te znakove prepoznajemo na vrijeme ili da preventivno reagujemo, oni postaju sve ozbiljniji. U početku, ti znakovi su kao nježni šapat koji pokušava da nam signalizira, da nas probudi iz našeg normalizovanog destruktivnog razmišljanja, osjećanja ili ponašanja, ali ako ne čujemo taj šapat, simptomi evoluiraju progresivno dok ne postanu grmljavina koja nas duboko uznemiri. Najlakše je razumjeti da nam je mentalno zdravlje narušeno ako se veći dio vremena ne osjećamo komotno i dobro u svom tijelu. U našoj kulturi smo, nažalost, često vaspitavani da trpimo svoje potrebe i nelagodnost u tijelu, tako da se većina ljudi oglušuje o taj znak. Potom možemo da primijetimo da naše zdravlje slabi ako postoje neke teme koje nam se neprekidno vraćaju i okupiraju nas, na primjer stalno vrtimo isti film, ili smo nedjeljama i mjesecima opterećeni nekom temom, a ne znamo šta sa njom da uradimo. Ovdje možemo da vidimo opasnost stigme koja postoji kada pričamo o mentalnom zdravlju jer ljudi imaju uvjerenje da, pričajući o svojim problemima, gube snagu i društvenu moć. Iako to nije tačno, tradicionalno shvatanje snage kao trpljenja neprijatnosti ovdje dolazi do izražaja; ljudi su vaspitani da „budu jaki”, pa tako ne dijeleći svoj teret sa drugima doprinose gubitku svog zdravlja. Treći znak koji nam govori da je neka promjena počela da se dešava na kontinuumu našeg zdravlja je kada imamo prenaglašen emocionalni odgovor za teme koje inače ne bi to zahtijevale, na primjer počnemo da plačemo dok gledamo reklame, imamo izliv bijesa na slučajnog prolaznika, ili imamo neodređeni lebdeći strah koji nas parališe iznenada.
PRESS: Čini se da su najčešći problemi sa kojima se ljudi danas suočavaju kada je u pitanju mentalno zdravlje anksioznost i depresija, koje se smatraju „vodećim stanjima/bolestima“ modernog doba. Kako biste opisali razliku između ta dva stanja, s obzirom da se često dešava da ih ljudi miješaju ili poistovjećuju?
Kašić: Depresija i anksioznost su riječi kojima ljudi najčešće opisuju svoja raspoloženja, kao kada kažemo nekome da smo depresivni ili da smo ankziozni. Kada osjećamo veliku i duboku tugu jer smo izgubili dragu osobu, iako su ta osjećanja bolna, ona nisu depresija već zdrav odgovor na jednu tešku životnu situaciju. Depresija i anksioznost imaju mnogo lica: ponekad mogu da budu tihe i prikrivene iza visoke funkcionalnosti, širokog osmijeha, i zato je možda važno uvijek provjeriti naše članove porodice, prijatelje, kolege koji izgledaju kao da nikada nemaju probleme. Za depresiju je karakterističan doživljaj da je sva radost nestala i da joj više nemamo pristup, dok je anksioznost jedna vrsta neodređene, lebdeće strepnje. Ta neodređena lebdeća strepnja se nekada doživljava u socijalnim situacijama pa kažemo da imamo socijalnu anksioznost. I depresija i anksioznost mogu da se razumiju kao naši pokušaji adaptacije na uslove života koji nam više ne pomažu i prave nam problem u svakodnevnom funkcionisanju. Razumijevajući svoju ličnost, učeći o svojim mentalnim obrascima i načinu kako razmišljamo, možemo da donesemo nove odluke o tome kako da napravimo drugačije izbore i da povećamo kvalitet svog života.
PRESS: Šta mislite, zašto su anksioznost i depresija toliko zastupljeni danas i koji su njihovi najčešći uzroci?
Kašić: “Mi ljudi smo društvena bića”, definicija je koju smo svi čuli nebrojeno puta. Međutim, promiče nam da je to jedna dvosmjerna ulica: mi ljudi kreiramo društva, ali i društva oblikuju nas. U današnjem društvenom toku i duhu vremena nije zahvalno govoriti o ostvarenju mentalnog zdravlja u kapitalističkom i eksploatističkom društvenom poretku. Kada su ljudi primorani da svoje ograničeno vrijeme života mijenjaju za poslove koje ne vole i koji ih otuđuju od njihovog rada, udaljavaju od zdrave zajednice kojoj pripadaju čineći ih usamljenima, ne treba da nas čudi zašto je depresija galopirajuća bolest 21. vijeka. Depresija je u ovom slučaju samo simptom koji nam govori da sa društvom nešto nije u redu. Mentalno zdravi ljudi daju doprinos svojoj zajednici, ne iskorišćavaju manje privilegovane od sebe. Srećom po nas i naše društvo, svi ljudi mogu da misle i prema tome mogu da razumiju kako njihove odluke oblikuju zajednicu u kojoj žive. Svako osujećenje našeg rasta neminovno plaćamo sakaćenjem svog potencijala koji nam postaje vremenom teško breme i u najtežim slučajevima razvija se kao društvena bolest, otežavajući pojedincu da živi svoje potencijale kao ljudsko biće. Zdrava zajednica znači da smo usmjereni jedni na druge, živeći tako da pomažemo svojim postojanjem drugima da i oni žive punim plućima.
PRESS: Kako društvene mreže i digitalna tehnologija utiču na mentalno zdravlje, posebno kod mladih?
Kašić: Društvene mreže takođe možemo da posmatramo kao jedan indikator ili pokazatelj našeg društvenog zdravlja. U svom najširem pogledu, društvene mreže nisu baš društvene. One nude jedan površan kontakt i često su samo supstitut za autentični ljudski kontakt koji je svim ljudima potreban da bi bili zdravi. Vlasnici društvenih mreža debelo profitiraju upravo poznajući osnove ljudske psihologije i načina kako naš um funkcioniše. Manipulišu našim osjećajem lične vrijednosti kao i dubokim potrebama koje imamo od kada dođemo na ovaj svijet, kao što su potreba da budemo viđeni, voljeni, podržani, zagrljeni… Kada nemamo odnose u kojima možemo da budemo viđeni, voljeni, podržani i zagrljeni, onda i jedan „lajk” može na simboličan način da nas „pomazi”, privremeno potvrđujući naše postojanje. Algoritmi koje društvene mreže koriste nemilosrdno zloupotrebljavaju naše neurotransmiterske receptore, često programirajući naše postupke kreirajući zavisničke obrasce ponašanja. To je ozbiljan izazov generacija koje tek dolaze i odrastaju izložene ekranima. Čini se da smo na pragu nekog novog društva i na nama je da ne budemo pasivni posmatrači već da algoritme i društvene mreže iskoristimo da rade za nas, a ne da mi radimo za njih. Za to je potrebno razumijevanje i šireg društvenog konteksta i društvenog uređenja kao i njegovog sistema vrijednosti jer nasuprot raširenom shvatanju da su društvene mreže besplatne, svi mi koji ih koristimo plaćamo ih svojim najvrednijim resursom koji nepovratno investiramo u njih – našim vremenom na ovoj planeti. I, ruku na srce, društvene mreže mogu da imaju i pozitivan uticaj kada ih koristimo za afirmisanje svojih snaga i vrijednosti ili širenju važnih inforamcija, ali je to zanemarljiva dobit kada se uzme u obzir koliko je visoka cijena. Od velike pomoći nam može biti proučavanje medijske i emocionalne pismenosti kako bismo imali dobrobit od korišćenja usluga koje nam društvene mreže nude. Bez te vrste pismenosti, mi postajemo lak plijen velikim kompanijama koje profitiraju upravo od naših nesigurnosti i lako rasute pažnje. Mentalno zdravi ljudi su velika opasnost za one koji zgrću silan profit iskorišćavajući ljudsku slabost. Stoga je briga o mentalnom zdravlju svojevrstan istorijski čin oslobađanja ljudskih bića.
PRESS: Tu su i bolesti zavisnosti, koje se često posmatraju samo kroz prizmu fizičke zavisnosti, ali kako možemo pomoći osobama koje se bore sa zavisnošću da se suoče ne samo sa fizičkim, već i sa emocionalnim i mentalnim aspektima problema?
Kašić: Zavisničko ponašanje, kao i depresivna raspoloženja ili anksiozni odgovori, počinju kao jedna od naših strategija da preživimo neku tešku životnu situaciju. Život se uvijek dešava i mi smo neprekidno pozvani da rastemo i evoluiramo, mijenjajuću se kroz adaptiranje na nove zahtjeve života. U nekom smislu možemo reći da su zavisnički oblici ponašanja pokušaji da se duševni bol umanji i stres izbjegne na najlakši i trenutno najdostupniji način. Ne moramo da idemo tako daleko da pominjemo droge, jer su droge mnogima prva asocijacija na zavisnost. Postoje zavisnosti od zabava, kockanja, interneta, hrane, pornografije, masturbiranja, skrolovanja, televizije, muzike pa i od drugih ljudi bez kojih vjerujemo da ne možemo da preživimo. U osnovi, uvijek je riječ o nekom destruktivnom obrascu ponašanja koji osobi privremeno maskira stanje bola vodeći ga u distrakciju od problema. U brojnim studijama pokazano je da zavisničko ponašanje prestaje ako se osjećamo bezbjedno i sigurno dok zadovoljavamo svoje autentične potrebe za bliskošću i kontaktom, umjesto puneći sebe nekim otrovom ili vodeći sebe u neku distrakciju kako bismo privremeno zatomili sveprisutnu bol.
PRESS: I suicid je, nažalost, sve češća pojava u Crnoj Gori. Kako prepoznati znake da je neko u opasnosti od suicida? Da li su anksioznost i depresija, koje su među vodećim uzrocima suicida, uvijek očigledne ili se mogu „sakriti“ iza osmijeha i svakodnevnih aktivnosti? Šta možemo preduzeti kao pojedinci i društvo kako bismo smanjili stopu suicida i pružili podršku onima kojima je najpotrebnija?
Kašić: U našem društvu je samoubistvo široko rasprostranjeno, što nam otkriva koliko je situacija ozbiljna kada je riječ o mentalnom zdravlju. Široka zloupotreba psihijatrijskih ljekova kao i stimulativnih droga takođe nam ukazuje na ozbiljnost situacije. Starije kolege psihijatri su govorili da “nema problema bez mrtve glave”, i to je poruka koju treba da pošaljemo svima: mi možemo da se oporavimo, problemi mogu da se riješe, bolesti mogu da se odboluju. Život nema cijenu, i mada nekada izgleda kao da nema rješenja, u psihološkm smislu mi znamo da je tada riječ o kontaminaciji našeg razmišljanja i da to što u datom trenutku ne vidimo rješenje ne znači da ono ne postoji. Situacija se svakako mijenja i za samo deset godina broj ljudi koji nude pomoć kao i onih koji pomoć i podršku traže brzo raste. Sada je potrebno raditi na tome da ta pomoć i podrška bude dostupna svima, ne samo privilegovanima koji sebi mogu da je obezbijede. Mentalno zdravlje je pravo svakog ljudskog bića. Naša odgovornost jeste da dajemo doprinos da do takvog društva dođe, onog u kojem se razumije da kada nam se slomi ruka, idemo kod ljekara koji će da je previje, a kada nam se slomi duša, idemo kod ljekara koji će znati kako da je opet sastavi da manje boli. Naši problemi su rješivi.
PRESS: Na koji način svi možemo doprinijeti širenju svijesti o mentalnom zdravlju i borbi protiv stigme?
Kašić: Svaka naša promjena počinje buđenjem svijesti. Za početak, to je dovoljno. Naše društvo je duboko ranjeno i ta rana još je svježa. Okolnosti koje su nas dovele u dugogodišnji tranzicioni period, ratovi, inflacije, izbjegličke krize, pa onda i globalna dešavanja koja nas trenutno okružuju, od nas traže našu prisutnost i pažnju. Sa sviješću o našoj velikoj povezanosti, umjesto osjećaja preplavljujuće bespomoćnosti, pojavljuje se jedan drugi kvalitet koji mi zovemo solidarnost. Udruženi u cilju ostvarivanja društvene pravde jedni druge podupiremo da živimo svoje živote prijatno, angažovano i smisleno, približavajući se kontinuumu dobrostanja na liniji mentalnog zdravlja. A za to imamo priliku svakog dana.
PRESS: Kako možemo održavati i njegovati mentalno zdravlje na dnevnom nivou? Šta savjetujete onima koji žele da unaprijede svoje mentalno blagostanje?
Kašić: Ne treba da se obeshrabrimo uvođenjem malih promjena koje ćemo ponavljati svakog dana. Upravo to je ono što na kraju dovodi do velikih i osjetnih promjena u kvalitetu našeg života. Možemo da razmišljamo, na primjer, kako svakog dana živimo prijatan, angažovan i smislen život. Svakako ne treba očekivati da je buđenje naše svijesti prijatno iskustvo, često je upravo drugačije. Uviđanjem da ne živimo prijatne dane, da nismo angažovani svojim bićem i da naši poslovi nemaju smisla, ne može biti prijatno iskustvo. Ipak, pitanje prijatnosti i neprijatnosti ovdje nije tema, jer je nagrada za osvojenu svjesnost neprocjenjiva, to je početak našeg cjelokupnog i ispunjenog života u zdravlju. I bez obzira gdje se nalazimo u svom životu, uvijek je pravo vrijeme za nešto. Pitanje koje sebi možemo da postavimo je upravo to: za šta je sada pravo vrijeme što će me približiti mom dobrostanju, makar malo? Velike stvari imaju male početke, svakog dana po jedna mala prijatna, smislena i angažovana aktivnost, za godinu dana je već ozbiljno iskustvo u prijatnom, angažovanom i smislenom životu.
PRESS: Koja bi bila Vaša poruka povodom Dana mentalnog zdravlja?
Kašić: Mentalno zdravlje je naš posljednji horizont, i mada kao ljudi brzo napredujemo u tehnološkom smislu, iza sebe ostavljamo veliku prazninu. Ta praznina se može ispuniti mrakom besmisla ili svjetlom nade. Naša prethodna iskustva ne moraju da nas ograničavaju i oblikuju našu budućnost. Izbor je dostupan tek kad smo spremni da hrabro zakoračimo u nepoznato i novo.
Svijest će biti posljednji horizont i dugo pošto samouvjereno osvojimo nove planete i galaksije, tako da spoznajući sebe, bivamo uvijek u pravom trenutku, bez obzira gdje da se nalazimo i u kom vremenu da živimo.
Razgovor vodila: Valentina Šuković
