Henri Kisindžer (Henry A. Kissinger), poznati američki političar, diplomata i bivši državni službenik, prije osam godina analizirao je situaciju u Ukrajini i predložio principe za rasplet krize u toj zemlji.
Tekst prenosimo integralno:
“Javna rasprava o Ukrajini svodi se na sučeljavanje. No, znamo li kuda idemo? U svom sam životu bio svjedok početaka četiri rata, koji su započeti s velikim entuzijazmom i javnom podrškom – sve te ratove nismo znali završiti, pa smo se iz tri jednostrano povukli. Test politike je u tome kako završava, a ne kako započinje.
Prečesto se na ukrajinski problem gleda kao na obračun: hoće li se Ukrajina pridružiti Istoku ili Zapadu. Ali, ukoliko želimo da Ukrajina preživi i napreduje, ona ne smije biti granična ispostava niti jedne strane, već treba da funkcioniše kao most između dvije strane.
Rusija mora prihvatiti da bi prisilno stavljanje Ukrajine u status satelita, i novo pomjeranje ruskih granica, osudilo Moskvu na istoriju samoispunjujućih ciklusa recipročnih pritisaka sa Evropom i SAD-om.
Zapad mora shvatiti da, za Rusiju, Ukrajina nikada neće biti još jedna strana zemlja. Ruska istorija počela je u onome što se zove “Kijevska Rusija’. Odande se proširila ruska religija. Ukrajina je vjekovima bila dio Rusije, a njihove su istorije isprepletene i prije toga. Neke od najvažnijih bitaka za rusku slobodu, počevši od Poltavske bitke 1709., vodile su se na Ukrajinskom tlu.
Crnomorska flota – Rusko sredstvo moći na Mediteranu – bazirana je, dugoročnim najmom, u Sevastipolju, na Krimu. Čak su i slavni ruski disidenti kao Aleksandar Solženjicin i Josip Brodski insistirali na tome da je Krim integralni dio ruske istorije, i zaista, i same Rusije.
Evropska unija mora prepoznati da su njihova birokratska sporost i podređenost strategije domaćim politikama u pregovorima o odnosima Ukrajine i Evrope doprinijele pretvaranju pristupnih pregovora u krizu. Spoljna politika je umijeće postavljanja prioriteta.
Odlučujući element su sami Ukrajinci. Oni žive u zemlji složene istorije i višejezične kompozicije. Njen zapadni dio je uključen u Sovjetski savez 1939., kada su Staljin i Hitler podijelili plijen.
Krim, gdje 60 posto populacije čine Rusi, postao je dio Ukrajine 1954., kada ga je Nikita Hruščov, rođenjem Ukrajinac, darovao kozacima kao dio proslave 300. godišnjice sporazuma između Rusa i kozaka. Zapad je uglavnom katolički, dok je istok zemlje uglavnom pravoslavan (Ruska pravoslavna crkva).
Zapad govori ukrajinski; istok većinom govori ruski. Bilo kakav pokušaj jednog krila Ukrajine da dominira drugim – što je bio obrazac ponašanja – vodiće do građanskog rata ili raspada.
Tretiranje Ukrajine kao dijela sukoba Istoka i Zapada potopilo bi na nekoliko vjekova sve perspektive približavanja Rusije i zapada – posebno Rusije i Evrope – u kooperativan međunarodni sistem.
Ukrajina je nezavisna 23 godine; prethodno je, od 14 vijeka, bila pod raznim oblicima strane vladavine. Nije čudno da njene vođe nisu naučili umijeće kompromisa, još manje istorijske perspektive.
Ukrajinska politika poslije nezavisnosti pokazuje da korijen problema leži u nastojanju ukrajinskih političara da nametnu svoju volju nevoljnim dijelovima zemlje – prvo od strane jedne frakcije, potom od druge. To je suština sukoba između Viktora Janukoviča i Julije Timošenko. Oni predstavljaju dva krila Ukrajine i nisu bili spremni dijeliti moć.
Mudra politika SAD-a prema Ukrajini bi tražila način da dva dijela zemlje međusobno sarađuju. Treba da tražimo pomirenje, a ne dominaciju jedne frakcije.
Rusija i Zapad, a niti različite ukrajinske frakcije, nisu djelovali u skladu s ovim principom. Svako je sa svoje strane pogoršao situaciju. Rusija ne može nametnuti vojno rješenje ako ne želi da samu sebe izoluje u vrijeme kada su joj više pograničnih područja već ugrožena.
Za Zapad, demonizacija Vladimira Putina nije politika; to je alibi za nedostatak politike.
Putin treba da shvati da bi, bez obzira na zamjerke koje ima, politika vojnog nametanja proizvela novi Hladni rat.
Sa svoje strane SAD treba da izbjegava tretiranje Rusije kao otpadnika kojeg strpljivo treba naučiti pravilima ponašanja koje je uspostavio Vašington.
Putin je ozbiljan strateg – u kontekstu ruske istorije. No, razumijevanje vrijednosti i psihologije SAD-a nisu mu jača strana. Niti su razumijevanje ruske istorije i psihologije bile jače strane onih koji su kreirali politiku SAD-a.
Vođe bi se, sa svih strana, trebale okrenuti istraživanju ishoda, a ne takmičiti u zauzimanju pozicija. Evo kako ja vidim ishod koji je kompatibilan s vrijednostima i bezbjednosnim interesima svih uključenih strana:
1. Ukrajina bi trebala imati pravo da slobodno izabere svoje ekonomske i političke asocijacije, uključujući Evropu.
2. Ukrajina se ne bi trebala priključiti NATO paktu, to je stav koji sam zauzeo prije sedam godina, kada je posljednji put bilo postavljeno to pitanje.
3. Ukrajina bi trebala biti slobodna da stvori bilo koju vladu kompatibilnu sa izraženom voljom svoga naroda. Mudri ukrajinski vođe tada bi izabrali politiku pomirenja između različitih dijelova zemlje. Međunarodno, trebali bi ići za stavom koji je zauzela Finska. Ta nacija ne ostavlja sumnju u svoju žarku samostalnost i sarađuje sa Zapadom u većini pitanja, ali pažljivo izbjegava institucionalno neprijateljstvo prema Rusiji.
4. Aneksija Krima od strane Rusije nije kompatibilna sa pravilima postojećeg svjetskog poretka. No, trebalo bi biti moguće postaviti odnose između Krima i Ukrajine na manje napete temelje. U tu svrhu Rusija bi prepoznala suverenost Ukrajine nad Krimom. Ukrajina bi trebala ojačati autonomiju Krima kroz izbore koji bi se održali u prisutnosti međunarodnih promatrača. Proces bi uključio uklanjanje svih nejasnoća oko statusa Crnomorske flote u Sevastipolju.
Ovo su načela, ne recepti. Poznavaoci regije znaće da svi neće biti ugodni svim stranama. No test nije u apsolutnom zadovoljstvu, već u balansiranju nezadovoljstva.
Ukoliko se ne postigne neko rješenje na temelju ovih načela, stvari će se ubrzati u smjeru sukoba. Vrijeme za njega će doći dovoljno brzo.
Izvor: Washington Post
