Prosipanje oko 50.000 litara mlijeka u kanalizaciju zbog kvara na mašinama i nemogućnosti dalje prerade u fabrici mlijeka „Zora“ u Beranama početkom dvijehiljaditih godina i danas djeluje potpuno nevjerovatno.
Zašto bi to neko uradio u trenutku kada je u ovom sjevernom gradu bilo nekoliko desetina hiljada izbjeglica kojima je moglo biti podijeljeno?
Ili zašto nije jednostavno ustupljeno, ako ne prodato, nekoj drugoj crnogorskoj mljekari?
Na ova pitanja do danas nema odgovora i polako pada u zaborav da je, kada su do novinara stigli nepobiti dokazi u vidu otpisnih listi, tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović optužio novinare da šire dezinfomacije i da „neprijatelji ne daju Zori da svane“.
Ni prosipanje mlijeka u enormnim količinama, ni enormne gubitke, ni starost mašina, ni isparavanje vodonik peroksida i štetan uticaj na radnike – ništa tadašnji rukovodilac mljekare odnosno projekta „Mednem, razvoj ljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore“, Škotlanđanin Tom Hodž, nije uspio, međutim, da demantuje.
Gdje je danas ovaj čovjek, niko ne zna.
Poslije osuđivanja i bjekstva, zatim hapšenja po potjernici interpola, vraćen je u Crnu Goru gdje je odavno izdržao kaznu od svega godinu zatvora.
Koliko je prije toga Tom Hodž odnio novca iz Berana, ostalo je samo da se nagađa.
„Više para je izmuzao iz mljekare, nego što su svi stočari iz regiona izmuzli litara mlijeka za njegova mandata“, pričalo se u šali.
Milion ili dva? Dileme nema. Ispod prve cifre sigurno nije. Ako bi se prostom računicom njegova plata od, koja je u to vrijeme iznosila dvadeset hiljada eura, pomnožila sa brojem mjeseci provedenih na mjestu tim lidera projekta „Mednem“, onda bi se, samo po tom osnovu, došlo do prvog miliona.
Ali plata Škotlanđaninu nije bila jedini način za namicanje novca. To najbolje znaju oni koji su mu godinama servirali blanko račune da bi pravdao utrošena sredstva.
Upitno je i šta se desilo sa nabavkom opreme, čijom zaslugom je umjesto novih mašina u Berane stigla gomila gvožđurije, od čega je jedan dio morao biti vraćen kao potpuno neupotrebljiv, dok je drugi remontovan.
Ko je sklapao te poslove kod holandskog „V.M. Engineering“ , preko kojeg je nabavljana sva tehnologija? O plaćenim godišnjim odmorima i putovanjima da se ne govori, kao i drugom luksuziranju i o trošku donatora.
Hodž je 28.maja 2001. godine stigao u Berane kao vođa tima stranih stručnjaka, čiji zadatak je bio da implementiraju projekat »Razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore«, uz milionsku donaciju Vlade Velikog Vojvodstva Luksemburga.
Došao je, inače, direktno iz Rusije »gdje je uspješno osnovao fabriku za proizvodnju sira u sklopu projekta holandske Vlade«.
U toj sirari imao „manji broj sopstvenih akcija“, što je javno potvrdio. Prije toga je „sa uspjehom priveo mnoge projekte u Ukrajini, Poljskoj i Kazahstanu, radeći za Svjetsku banku, Azijsku banku i druge agencije“. Za britansku Vladu je radio u „uspostavljanju farmerske savjetodavne službe u Rusiji“.
Sve to ga je preporučilo da sprovede projekat u Beranama koji je trebalo da obezbijedi sigurno i dosljedno tržište za mlijeko farmera, preko 12 miliona eura ostatka dohotka za farmere, preko stotinu novih radnih mjesta, ekonomsku stabilnost za region, poboljšano snadbijevanje visokokvalitetnim UHT mlijekom.
Uigrani tim, Tom i Roza Kalimunila, koju je sa sobom doveo iz Rusije, u Beranama su toliko autoritarno vodili projekat, da su vrlo brzo rastjerali sve ostale strance.
Domaća javnost je Tomasa Hodža prestala da gleda ozbiljno onda kada je prijavio pokušaj atentata na sebe i digao sve na diplomatski nivo.
Iskoristio je priliku da se te godine u jeku proizvodne sezone skloni sa svojom bliskom saradnicom Rozom petnaestak-dvadeset dana na jug i da odatle upravlja mljekarstvom na sjeveroistoku Crne Gore.
Poslije se ispostavilo da je metak, koji je u slobodnom padu pronašao jedno auto parkirano u krugu mljekare, u vrijeme kada Hodž inače nije bio u fabrici, stigao iz udaljenog sela iznad mljekare, sa nekog veselja, i da nije imao snagu ni da probije vjetrobransko staklo.
Na zakazani razgovor u policiji, koja mu je garantovala bezbjednost, nikada se nije pojavio.
Stekao se utisak da je već tada pokušavao da dobije alibi za loše rezultate koje je postizao u poslu.
Fabrika je tada već grcala u problemima, a tada su donatori odlučili da ga sklone.
Hodž je osuđen u Osnovnom sudu u Beranama na godinu zatvora. Poslije bjekstva odležao tu kaznu, ali niko od njegovih domaćih „logističara“, bez kojih nije mogao da izvede što je izveo, nije odgovarao.
Izvor: RTCG
