Roditelji, škole, država: Ko je odgovoran kad dijete postane prestupnik

Foto: Freepik

Od početka godine, 148 maloljetnika u Crnoj Gori izvršilo je 136 krivičnih djela, od čega je njih 47 uhapšeno. Iza statistike kriju se mnogo dublji razlozi – emocionalna zapuštenost, zanemareno roditeljstvo i društvo koje djeci često nudi pogrešne modele. Maloljetnička delinkvencija, upozorava psihološkinja Adriana Pejaković, nije samo pravno pitanje, već i ogledalo sistema vrijednosti u kojem odrastaju naša djeca.

“Tokom prvih pet mjeseci ove godine u Crnoj Gori je izvršeno 136 krivičnih djela od strane 148 maloljetnih osoba. U 2024. godini registrovano je 406 krivičnih djela koja su počinila 383 maloljetna lica. Tokom 2024. godine mjera lišenja slobode prema maloljetnim licima primijenjena je 47 puta”, navode iz policije za CdM.

U najvećem broju slučajeva kako tokom pet mjeseci ove, tako i tokom 2024. godine, maloljetnici su bili izvršioci krivičnih djela iz oblasti imovinskog kriminaliteta (tokom 2024. 45,68 odsto).

Psihološkinja Adriana Pejaković za CdM navodi da u porastu maloljetničke delikvencije prepoznajemo složene faktore: emocionalnu zapuštenost, nedostatak granica, zanemarujuće roditeljstvo, ali i model ponašanja koji djeca svakodnevno gledaju-kod kuće, u medijima, na mrežama.

“Djeca ne uče samo ono što im govorimo, već ono što živimo. Kada odrastaju bez toplog, doslednog oslonca, često traže identitet kroz nasilje, grupna pripadanja i određene rizike. Delikvencija je nerijetko vapaj za pripadanjem i viđenjem. Ako ne pronađu oslonac u porodici, mladi ga često traže u pogrešnim modelima”, ističe Pejaković.

Sve više maloljetnika dolazi iz disfunkcionalnih porodica gdje se ne razgovara o emocijama, gdje nema empatije i čvrstih granica.

“Takođe, žive u društvu koje često glorifikuje moć, a ne saosjećanje. To možemo da vidimo kroz odnos mladih popularnih jutjubera, influensera koji često nažalost promovišu antivrijednosti moći, agresije i ansilja. Mnogi često nemaju emocionalne kapacitete da se nose sa frustracijama i biraju impulsivne reakcije jer ne znaju drugačije. Delinkventno ponašanje često je posljedica dubokog osjećaja napuštenosti, nevidljivosti i potisnutog bijesa”, ističe Pejaković.

Porodica kao prva škola vrijednosti i granica

Porodica je, napominje ona, prva škola emocija, granica i sigurnosti.

“Kada dijete osjeti da ga roditelji vide, čuju i razumiju, manje je vjerovatno da će tražiti destruktivne načine da se izrazi. Prevencija počinje od običnih stvari: od tih zajedničkih obroka, razgovora, topline i dosljednosti. Znači da zaista budemo tu za njih”, ukazuje Pejaković.

Djeca uče kroz modele koje neposredno vide: kako roditelji rješavaju konflikte, kako izražavaju bijes, kako pokazuju poštovanje.

“Roditelj koji vrišti i udara ne može učiti dijete nenasilju. Takođe, djeca iz porodica gdje se emocionalne potrebe ne prepoznaju često traže pažnju kroz delinkventna ponašanja. Porodica je prvi najvažniji kontekst u kojem dijete može da se formira u stabilnu ličnost: ako u njoj ima ljubavi, granica i prisustva. Prevencija ne leži samo u zabrani već u razumijevanju. Roditeljstvo nije nadgledanje, već u samoj povezanosti, prije svega sa sobom pa onda i sa djetetom”, navodi Pejaković.

Društvene mreže: Normalizacija nasilja u svakodnevici

Društvene mreže, ističe Pejaković za CdM, ne stvaraju nasilje, ali ga normalizuju.

“Mnogi mladi svakodnevno gledaju sadržaje koji promovišu agresiju, ismijavanje, ponižavanje kao formu moći i popularnosti. U digitalnom prostoru dijete može dobiti hiljade lajkova za poniženje drugog i to postaje valuta moći i statusa”, upozorava Pejaković.

Internet takođe otvara vrata rizičnim kontaktima, manipulacijama i nasilnim sadržajima koji nisu prilagođeni razvoju djeteta.

“Mladi, često nesigurni u svoj identitet, traže potvrdu od drugih a ne u sebi i pristaju na obrasce koji im štete. Mreže utiču i na impulsivnost, sve mora biti „sad i odmah“, što smanjuje toleranciju na frustraciju a prirodno je sama impulsivnost karakteristika mladosti koju valja usmjeravati ne nekritički podsticati. Nasilje se prenosi i virtuelno, što pojačava psihološki stres. Bez podrške odraslih, djeca postaju plijen algoritama,a ne korisnici tehnologije”, naglašava Pejaković.

Siromaštvo kao tihi okidač

Siromaštvo, dodaje Pejaković, ne rađa automatski nasilje, ali stvara uslove u kojima su emocionalne i obrazovne potrebe djeteta često zanemarene.

“Djeca koja odrastaju u uslovima oskudice često razvijaju osjećaj stida, neadekvatnosti, bunta. Ako su uz to isključena iz vršnjačkih krugova i nemaju podršku sistema, lako posežu za destruktivnim ponašanjima kako bi se izborila za poziciju”, navodi Pejaković.

Takođe, porodice koje se bore za osnovnu egzistenciju često nemaju kapaciteta da se bave emocionalnim životom djece.

“U takvom okruženju delinkvencija može postati jedini vid izraza i borbe za kontrolu. Međutim, nisu svi siromašni mladi delinkventi. Ključna je emocionalna podrška, dakle siromaštvo ne mora biti presuda ako dijete ima povezanost, razumijevanje i odrasle koji ga vide i čuju”, ukazuje Pejaković.

Škola mora biti više od ocjena

Škole, dodaje Pejaković, imaju važnu ulogu jer su mjesto gdje se prvo vide promjene u ponašanju koje mogu biti povlačenje, agresija, izolacija, pad koncentracije.

“Nažalost, u praksi često kasno reaguju. Nastavnici nemaju uvijek dovoljno vremena, podrške i stručnog kadra da se bave uzrocima ponašanja. Često se simptomi kažnjavaju, a ne razumiju. Važno je da škole imaju senzibilitet za emocionalne potrebe učenika i da postoji saradnja sa psihološkom službom, porodicom i zajednicom”, navodi Pejaković.

Nasilje, napominje ona, nikada ne počinje nasiljem jer ono je posljedica.

“Ako škola osluškuje učenike, gradi kulturu pripadanja i poštovanja, ona postaje zaštitni faktor. Ali to traži promjenu pristupa: od „što je učinio loše“ ka „šta mu se dešava, koja njegova potreba nije ispunjena“, dodaje Pejaković.

Maloljetnički prestupnik nije samo neko ko je prekršio zakon – to je, kaže Pejaković, često dijete sa traumama, pogrešnim izborima i bez podrške. Zato rehabilitacija mora da uključuje obrazovanje, emocionalni oporavak i izgradnju samopoštovanja.

“Svaka resocijalizacija počinje priznavanjem da mladi nisu samo prestupnici, već osobe sa istorijom boli, trauma i pogrešnih izbora. U Crnoj Gori još valja razvijati integrisane programe koji podrazumijevaju ne samo kaznu, već i emocionalni oporavak, obrazovanje, vještine za život”, navodi Pejaković.

Rehabilitacija nije jednosmjeran proces, ona traži podršku zajednice, povjerenje i vrijeme.

“Ako se mladima ne ponudi drugačija uloga u društvu, oni ostaju zarobljeni u starim ulogama”, ističe Pejaković.

Mnogi su sposobni za promjenu, ali nemaju uslove ili adekvatnu podršku.

“Efikasna resocijalizacija ne znači samo da neko više ne čini krivična djela već da razvija samopoštovanje, odgovornost i kapacitet za zdrav odnos sa sobom i drugima”, navodi Pejaković.

Prevencija ne smije zavisiti od entuzijazma pojedinaca

Preventivni programi su rijetki, fragmentisani i često zavise od entuzijazma pojedinaca, a ne sistemske podrške.

“Da bi djelovali, moraju biti dugoročni, povezani sa obrazovanjem, porodicom i lokalnom zajednicom. Jednokratna predavanja ne mijenjaju obrasce, ono što mijenja jeste kontinuiran rad na emocionalnoj pismenosti, komunikaciji, nenasilnom rješavanju sukoba i konflikata”, kazala je Pejaković.

Kada se djeca i mladi osjećaju viđenim i važnim, spremniji su da biraju put bez nasilja.

“Međutim nama je teško da to nekada shvatimo pa potrčimo na kažnjavanje jer je i nama odraslima tako lakše a i mi ne znamo za bolje obzirom na to da smo i sami tako vaspitavani-strahom, kaznom i nerijetko batinama. I nama je potrebna promjena kursa. Nekada je upravo od mladih i učimo. Prevencija je svjesno prisustvo odraslih”, ističe Pejaković.

Država mora ulagati u ljude, a ne samo u kaznene mehanizme

Zakoni jesu važni, ali ne rješavaju suštinu. Ključ je u međusobnoj saradnji institucija i ulaganju u ljude koji rade sa mladima.

“Država bi trebalo da investira u ljude: u roditelje, nastavnike, stručnjake koji rade sa mladima. Potrebno je razviti sistem ranog prepoznavanja i podrške, umjesto kasnog kažnjavanja”, kazala je Pejaković.

Takođe, dodaje ona, prioritet treba da bude osnaživanje porodica, naročito onih u riziku, kroz edukacije, savjetovališta i psihološku podršku.

“Mreže školskih psihologa i pedagoga moraju biti ojačane, jer ih nema dovoljno, a prijeko su potrebni, kao što vidimo. Nasilje je simptom, rješenje je u strukturi, povezanosti i vrijednostima koje promovišemo. Država mora mladima jasno pokazati da pripadaju i da vrijede čak i kad pogriješe”, ističe Pejaković.

Zakoni su okvir, ali, kako je Pejaković istakla za CdM, sama norma ne štiti dijete.

“Suština je u primjeni, u tome da svi akteri (škole, centri za socijalni rad, tužilaštva, sudovi, porodice) imaju zajednički cilj: zaštitu djeteta i prevenciju ponavljanja. Prava djeteta se ne ostvaruju samo na papiru, ostvaruju se kad neko pita „šta ti treba?“ umjesto „šta si uradio?” Kazna može imati smisla samo ako je praćena razumijevanjem i podrškom i to kazna koja je usmjerena na ponašanje a ne na ličnost djeteta. Zakon je okvir a suština je odnos”, napominje Pejaković.

Mladi ne žele da ih stalno posmatramo kao problem – žele da budu dio rješenja.

“Vrlo često, zapravo mi o adolescenciji ni ne znamo dovoljno: ne znamo dovoljno o neurobiologiji ovog perioda, načinu donošenja odluka, kako da komuniciramo sa njima, kako to da kada su tužni, izgledaju kao da su ljuti. A posmatramo ih i dalje kao djecu ili kao djecu sa velikim P, što znači problem”, ističe Pejaković.

Sama riječ da je neko prestupnik, napominje ona, znači da ima već etiketu.

“Važno je, dakle uključiti mlade u kreiranje programa, radionica, foruma, aktivno im dati glas. Oni znaju šta ih boli i šta im treba, a često mi mislimo da to bolje znamo od njih i da smo to sve prošli”, ističe Pejaković.

Adolescencija nije problematična – ona je intenzivna. Mladi su često glasni jer ih niko ne čuje. Oni žele da budu uključeni u kreiranje programa, edukacija i kampanja. Kada dobiju prostor, glas i povjerenje – izrastaju u odgovorne nosioce promjena.

Na kraju dana, zaključuje Pejaković, svako dijete želi samo jedno – da bude viđeno kao neko ko vrijedi.

“Ne zaboravimo da današnji mladi u svijetu modernih tehnologija imaju posebne izazove koje mi i nismo prolazili. Ako mu to omogućimo, ono raste, gradi zdrave odnose i štiti i sebe i druge. Prevencija je, dakle uspješna kada mladi postanu njeni nosioci”, ističe Pejaković.

Prevencija delinkvencije nije samo stvar zakona – ona je stvar odnosa, podrške i vrijednosti koje živimo.

Izvor: CdM

Pratite PRESS online portal na Facebook-u.

Marketing

Sve informacije vezane za oglašavanje na našem sajtu možete dobiti putem email-a: marketing@press.co.me

 

PRIJAVI PROBLEM!

Uređivački tim Press Onlin Portal-a garantuje anonimnost svima koji prijave problem i obavezuje se da će po važećem “Zakonu o zaštiti podataka i ličnosti” štititi izvor.

Prioritet će imati prijave za nezakonite procedure javnih tendera.