Početak svake školske godine u Mojkovcu donosi radost zbog novih đaka, ali i zabrinutost zbog sve praznijih učionica. Nekada grad snažne industrije, drvnog kombinata “Vukman Kruščić”, Rudnika “Brskovo” i “Bojne njive” , Mojkovac je živio punim plućima. Danas, iako okružen planinama, kanjonom Tare i u blizini Biogradskog jezera, sa prirodnim potencijalima kojima bi mnogo veće sredine zavidjele, suočava se sa tihim gašenjem sela i sve manjim brojem djece. O tome za portal RTCG govore ljudi kojima su škola i vrtić svakodnevica, ali i misija, direktor Osnovne škole “Aleksa Đilas Bećo” Dejan Rubežić i direktorica vrtića u Mojkovcu “Jevrosima Jevra Rabrenović” Vukica Bulatović.
Rubežić je naglasio da Mojkovac, iako mali grad na sjeveru, nosi ogromne razvojne mogućnosti, ali i teške izazove odlaska ljudi.
“Mojkovac je grad na obali rijeke Tare, sa najljepšim kanjonom u Evropi, između tri planine, sa potencijalom za turizam, poljoprivredu, stočarstvo. Imamo sportsko-rekreativnu zonu, staze na Bjelasici kakvih nema u Evropi, najljepše pašnjake Sinjajevine, ali suočavamo se sa iseljavanjem i sve manjim brojem djece u ovom gradu. Ove godine imamo tri odjeljenja prvaka u gradskoj školi, ali sa veoma malim brojem učenika. U selima Gojakoviće i Štitarica po jedan đak, dok su Bistrica i Dobrilovina ugašene. U Podbišću je sedamnaest, a u Poljima šesnaest učenika, što je porast zahvaljujući podršci opštine, koja za svako dijete u seoskoj školi daje po trideset eura mjesečno”, rekao je Rubežić.
Direktor škole ističe da su uslovi za nastavu značajno unaprijeđeni, uvedena je kabinetska nastava, što je, kako naglašava, vraćanje starog sjaja obrazovanju u Mojkovcu.
“Za školu je dosta urađeno, vratili smo kabinetsku nastavu, obnovili kabinete, opremili učionice televizorima i računarima. U Podbišću smo uredili dvorište škole, površine oko jednog hektara, koje može poslužiti za programe škole u prirodi, ne samo za Mojkovac nego i za druge opštine. Ipak, problem su djeca, nema ih. Mada, nije nam u interesu da klonemo duhom. Moramo se boriti da sve ovo ponovo oživi”, zaključuje on.
Slično razmišlja i direktorica vrtića Vukica Bulatović, koja kaže da je njen posao zahtjevan, ali neprocjenjivo vrijedan jer oblikuje prve korake djece u životu.
“Ovaj posao ne može da radi onaj ko ne voli djecu, ko nije kreativan. Njihova radost i bezazlenost prenosi se i na nas. Kada porastu, rado se sjećaju svojih vaspitača. Iako je teško, radimo sve sa ljubavlju i žrtvom”, kaže Bulatović.
U vrtiću je trenutno upisano 153 djece, a opremu i infrastrukturu posljednjih godina unaprijedila su brojna ulaganja.
Ministarstvo sporta obezbijedilo je pet hiljada eura za projektore i platna, a Ministarstvo prosvjete doniralo je sredstva za nove igračke i namještaj, dok je uz pomoć Japanske ambasade obnovljen krov objekta. Posebno značajna je podrška lokalne samouprave, opština subvencioniše polovinu cijene boravka djece u vrtiću, što roditeljima i zajednici olakšava mnogo.
“Najtužnije je što broj djece ne raste. To je prvi znak da sredine ostaju puste. Otvorili smo novu grupu za djecu od jedne do dvije godine, upisali smo petnaest mališana, što jeste pomak naprijed. Ali, bez obzira na to, ljudi odlaze dalje i ne vide sebe u ovoj sredini. Što se tiče kadra, fale nam tri vaspitača”, zaključuje Bulatović.
Priča o školama i vrtiću u Mojkovcu, zapravo je priča o čitavom gradu. Mojkovac je nekada bio simbol industrijskog razvoja, a danas je grad prirodnih potencijala koje tek treba pretvoriti u prilike za život. Kanjon Tare, Bjelasica, Sinjajevina, Prošćenske planine, Biogradsko jezero sve su to darovi prirode koji mogu hraniti generacije. Opština danas ulaže u svako dijete u seoskoj školi po trideset eura mjesečno i subvencioniše boravak djece u vrtiću, dok su ministarstva i Japanska ambasada pomogli da se škole i vrtić opreme i obnove.
Ipak, najveći problem ostaje isti, ljudi odlaze, a rijetko se vraćaju. Ako se taj trend ne zaustavi, škole i vrtić će ostati samo nijemi svjedoci jednog vremena koje je, nažalost, prošlo, umjesto temelji budućnosti koju Mojkovac i dalje može imati.
Izvor: RTCG
