Život ponekad stane u jednu riječ. Za Momira Pejovića iz Nikšića ta riječ je “upornost”.
Sa 73 godine, ovaj vitalni penzioner iza sebe ima život ispunjen radom, ali i srce puno snova koje je, kako kaže, tek u penziji počeo da ostvaruje.
Pejović je nekada bio metalostrugar u fabrikama “Metalac” i “Radvent”, gdje su ga kolege opisivale kao vrsnog majstora. Danas, dvanaest godina nakon odlaska u penziju, on osvaja planinske vrhove. Kaže da se, da izbjegne penzionersku dokolicu, upisao u Sportski planiraski klub SPK “Piva”. Nedavno se popeo na mitski Olimp, na vrh Mitikas, visok 2.918 metara. Taj podvig za mnoge bi bio nedostižan, ali za Momira Pejovića to je bio još jedan lični izazov.
– Erupcija ponosa, veselja. Veliki trenutak za mene! Dva dana penjanja, znoja, ali i radosti. Sa mnom je bio mlađi klupski drug Vasko Zekanović i sa njim je sve bilo lakše. Kad nešto zacrtam, to moram ostvariti. Ne znam da odustanem. Važno je samo da krenem, na kraju uvijek stignem – kaže Momir sa skromnim osmjehom koji otkriva više nego riječi.
Pojašnjava da mora da postojati ta spona čovjeka sa prirodom koja se, kako kaže, nosi duboko u sebi i koju čovjek nekada ne može ni objasniti, ali ga stalno drži vezanog za planinu.
–Jednostavno, kao da ste svoji na svome, prosto uživate – kaže Pejović.
Ljubav prema planini, vjeruje, ponio je iz rodnog Miljkovca, u opštini Plužine. Ipak, životne obaveze – posao, škola, porodica – tu ljubav su na dugo potisnule. Sve do penzije.
– Druženje, svjež vazduh, mirisi, zvukovi… Ljubav je ponovo rođena. Počeo sam da “skupljam” vrhove u planinarskom dnevniku. Bez planinarenja više ne mogu. To me opušta, puni baterije. Da mogu, svaki vikend bio bih u šumu i na planini. U planini ima napora, ali to se lako podnosi kada volite to što radite. Ljubav vam daje snagu da izdržite i onda kad nije lako – priča Pejović za “Dan” i dodaje da ima sreću da je u dobroj fizičkoj kondiciji i da nema problema s disanjem na velikim visinama. Krase ga mladalački izgled i vitalnost.
Inače, njegov planinarski entuzijazam nije nov. Prije Olimpa, prije dvije godine, popeo se i na najviši vrh Balkana – Musalu (2.925 m), što je podvig kojim se mogu pohvaliti samo rijetki.
Iako voli visine, Momir ne zaboravlja ono što ga drži čvrsto na zemlji – svoju porodicu.
– Najveće blago mi je mojih petoro unučadi. Njima ne umijem da kažem ne. Nadam se da će zavoljeti planine, da će u prirodi pronaći ono što sam i ja – mir, ljepotu, sebe – kaže on.
Radost zbog povezanosti sa prirodom
Momir Pejović nije čovek koji traži pažnju. Nije mu potrebna. Ali, njegova priča je podsjetnik da nikad nije kasno da se ponovo zaljubimo u život. Ni u 73. godini, ni na 2.900 metara nadmorske visine.
– Kada krenem – stignem. A kad osvojim vrh, to je radost ali ne zato što ste osvojili vrh nego zato što oko sebe vidite iskonsku prirodu koja vas mami, osjećate prosto da ste vi njen dio, ali dio koji je uklopljen i ne remeti ništa. Kao da sam tamo gdje oduvijek pripadam – ističe Pejović.
Izvor: Dan
