Jugoslavijo, sretan ti Dan mladosti, ma gdje da si sada. Mnogo je građana bivše Jugoslavije koji se danas mršte (u sebi mnogo njih ne misli tako), ali je mnogo više onih koji se jugoslovenskih vrijednostI rado sjećaju i kojima pri pomisli na ljepote nekadašnje zemlje zaiskri suza u oku, ona najiskrenija što izvire iz dna duše, dubine srca, skrivena i zatomljena od javnosti.
Prije nešto više od 30 godina kao nezrela djeca pohitali smo da stavljamo granice između prijatelja, rođaka, kumova, da se zatvaramo u vlastite avlije, kapije, tarabe, nazovite te ograde kako god želite, misleći da nam će nam u našim malim dvorištima život biti ljepši i uređeniji, blagorodniji i slobodniji.
Umjesto poljubaca i zagrljaja počeli smo da dijelimo psovke i uvrede, a umjesto cvijeća gajili smo mržnju, i tako smo sa najboljim prijateljima umjesto na čašicu razgovora ili pivo krenuli na barikade zla…
Željeli smo svoje domovine, svoje zastave i jezike, zaboravili na kosmopolitske težnje i bratsku ljubav Stanka Vraza, bana Josipa Jelačića, Vuka Karadžića ili Petra II Petrovića Njegoša i Branka Radičevića koji su sa toliko žara radili na ujedinjenju jugoslovenskih naroda…
I zamislite ironiju, isti oni narodi, skoro iste te vođe, koje su nas tako zdušno nagovarale da se raziđemo i podijelimo jer nam kese nisu sestre, sada još žešće zagovaraju ulazak u Evropsku uniju i NATO, pod kišobran u kojem se ovako razjedninjeni ništa ne pitamo. Zamislite ludake kojima nije valjala Jugoslavija jer su neki više davali, a ovi drugi malo više trošili, a sada im je potpuno prihvatljivo da u EU najmanje oni odlučuju o tome šta će da troše, proizvode i prodaju i takvu politiku VELIKIH IGRAČA smatraju prihvatljivom…
A meni je svaki pedalj Jugoslavije i 30 godina kasnije domovina, meni je uvijek lijepo i osjećam se kao svoj na svom i kada dođem u Petrinju, i kada sam boravio u Kranju, Ljubljani, Bledu, Prištini, Skoplju, Nišu, Vrbasu, Novom Sadu ili kada prolazim kroz porušenu Bosnu i Hercegovinu. Meni su, iako sam ateista, jednako drage i džamija i katolička ili pravoslavna crkva, meni su i danas braća Slobodan Borota, Goran Orešković, Muhamed Hama Keserović ili Droga Božićević, Blažo i Boban Petrov, Zoran Jasić, Milan Polimac, Stanko Stapar, drugovi iz JNA Stanislav Marinič, Rok Brdnik i Peter Pirih… Zaiskri mi suza kad se sjetim Damira Horvatića jer je sa njim otišao i dio mog djetinjstva, mnogi golovi, treninzi i utrke za onim sokom u svlačionici nakon utakmice ili treninga…
Znam da kao i ja misli još milione Jugoslovena, ali mnogi od njih to ne smiju da kažu jer ih je strah od toga šta će neko iz okruženja da kaže, a mene baš briga za okruženje, meni nedostaje MOJA DOMOVIMA, MOJA JUGOSLAVIJA.
Nedostaju mi ORA i proslave Dana mladosti, Dana Republike ili 1.maja… Sve one zastave ispod kojih smo prolazili tokom prazničnih dana… Nedostaje mi braćo ljubav koju smo tada gajili u svojim njedrima, a koju smo tako ponovo osjetili prije nekoliko godina tokom poplava u Srbiji, BiH i Hrvatskoj kada samo ponovo svi bili zabrinuti za druga, sa one strane grane…
Stanko Radulović
