Prim. dr Danilo Jokić, predsjednik Izvršnog odbora Ujedinjene Crne Gore smatra da ne smijemo nikada više u trci za novcem graditi nešto poput Siti kvarta, naselja bez vrtića, škola, parking prostora, zelenila.
Njegovo obraćanje prenosimo u cjelosti:
Ovih dana nelegitimni gradonačelnik najavljuje nove investicije; mostove, ulice, trgove, parkove, minibuseve, bolnice, zelene parkove, zgrade za penzionere, vještačko jezero, promenadu, knjžare, bioskope, atletski stadion? I šporete mijenja klimama? Svaki njegov brifing donosi još ponešto. Ne mogu kao ljekar da poverujem, u obećanja nekoga ko četiri godine vodi ovaj grad; on četiri i nešto, a sa prethodnicima pune dvije decenije. Ne mogu. Ni djeca u vrticu nemaju tako neobuzdanu maštu. Realnija su.
Kada je riječ o mladima i zapošljavanju izdašnost obećanja je slična, maglovita, neuhvatljiva. Nešto će se „praviti“ od Zabjela do aerodroma i zaposliti 10.000 ljudi? Zašto da ne? Kada je mogao Đukanović da obeća četrdeset hiljada radnih mjesta može i Ivan Vuković deset hiljada! Uostalom, to su za njih izgleda samo brojevi, a ne konkretni i mladi ljudi.
Vjerujem da ljudi jasno vide da se radi o klasičnom unižavanju mladih i podcjenjivanju njihove inteligencije.
Njegov član tima, ljekar, držao je slovo o uslovima za dobar zdravstveni sistem, a za 15 godina apslutnog direktorovanja, rastjerao ljude po svijetu; osam godina bez specijalizacija, dvije decenije sa opremom starom upravo toliko, petnaest godina sa, čak, i neokrečenim zdravstvenim objektima.
Ipak, i takav „stvaralac“ je u timu, na grbači poreskih obveznika, sa vrlo visokim ličnim prihodom i primanjima. Otvarene su i Kuće zdravlja koje ne liječe nikog, a njegove kolege u svojim sedamdesetim rade da održe zdravstveni sistem.
Svjedoci smo da su potrošene stotine miliona za dvije decenije. I pored toga sve se uvijek svodilo na šminkanje grada, mijenjanje ulične rasvjete i asfaltiranje ili betoniranjev nekih ulica.
I svega ima u „gradonačelnikovim“ obećanjima, svega i svačega, gotovo kao i po bogatom svijetu, samo se zaboravlja dnevno i očigledno, recimo narodne kuhinje i gladni. A onima koji u raskoši obećanja istinski gladuju ne treba nista od „šljaštećih“ želja već samo socijalna sigurnost ili posao, da časno zaradi za sebe i porodicu.
Ljudi, međutim, nisu zaboravili i neće nikada, da su gradonačelnici, pa i poslednji neustavni, zajedno sa svojim partijcima proizvodili zastrašujuću nejednakost, poniženje, nezaposlenost i glad. Onu glad koja je tražila pravednost, jednakost, pruženu ruku od gradskih otaca, nadu i kakvu god šansu. I onu konkretnu glad koje ima u predgrađima Podgorice, neuhranjenost i zapuštenost koja obija oko novoskovanih ograda restauriranih parkova. Onu glad koja se trpi od sramote dok grad koji raste postaje vlasništvo osionih i prebogatih partijskih tajkuna. Ljudi nisu zaboravili. Nisu, jer su ucjenjivani decenijama i pritiskani bez obzira čime su se bavili.
Prije i iznad svega ljudi hoće slobodu i spremni su da se bore za nju. Ljudi hoće da im se vrati grad, da se prilagodi njima, a onima koji su zaradili bogatstvo prekrajajući mu mape, planove i razvojne strategije. Podgoričani traže da im se nikada više ne oduzima od ulica, od bulevara grada. Da im se ne oduzimaju trotoari i pretvaraju u saobraćajnice do tajkunskih zgrada i vila. Ljudi žele urbanistička pravila ali i elementarne uslove za život. Ljudi su važniji od svega što je izgrađeno ili će se graditi u budućnosti. Nažalost, od svega što imamo i nemamo, najmanje imamo ljudi.
Moramo humanizovati prostor i podrediti ga potrebama čovjeka. Trebaju nam drugačije planirani i izgrađeni domovi zdravlja, sa po tri ili četiri velika objekta sa obje strane Morače, a u njima pun kapacitet zdravstvenih usluga – sve na jednom mjestu.
U „divljim naseljima“ ne žive divlji ljudi nego gubitnici u sistemu snalaženja, korupcije i nepotizma. Treba nam infrastrukturno sređivanje takvih naselja da se smanji stigmatizacija tih građana i njihove djece. Trebaju nam bogata i uređenja predgrađa, a ne favele u kojima se živi na margini i po pravilima lokalnih gangstera.
Ne smijemo nikada više u trci za novcem graditi nešto poput Siti kvarta; naselja bez vrtića, škola, parking prostora, zelenila. To nije grad, naprotiv, to i tome slično obesmišljava napor svakog čovjeka da podiže svoju djecu u gradu koji treba i novim generacijama da bude zavičaj.
Na kraju, sve ovo su razlozi zbog kojih kao ljekar moram da budem na strani ljudi i običnog čovjeka. Ovakvo stanje je proizvela neodgovorna politika, gradonačelnici ustavni i neustavni, tajkuni i tajkunske politike. Ovo može i da riješi jedino politika, gradska i državna, vodeći računa o ljudima i njihovim potrebama, a ne o željama nesitog džet-seta koji je pokorio našu Podgoricu kroz minulih dvadeset godina.
Zbog svega i svih pozivam vas da se borimo za svoje živote.
Idemo ljudi, idemo da vratimo duh stare Podgorice ali i Podgoricu ucijelo, žiivot u njoj po pravilima na koja ćemo dobrovoljno i punog srca pristati. Idemo ljudi, idemo da se borimo za čovjeka.
