Sveti Vasilije Ostroški – čudotvorac i iscjelitelj, veliki svetac Srpske pravoslavne crkve, rođen je 28. decembra 1610. godine u bogobojažljivoj porodici hercegovačkih težaka kao Stojan Jovanović, sin jedinac Ane-Anastasije (Đurica) i Petra Jovanovića, u selu Mrkonjići, Popovo polje.

Živeći u pobožnoj porodici, Stojan Jovanović, okrenut postu i molitvi još od najranijih dana, odlikovao se smirenim duhom i toplinom duše. Duboko vezanog za vjeru, roditelji 12-eg Stojana šalju u manastir Zavalu u kojem je iguman bio njegov stric Serafim Jovanović. Pod vođstvom strica i okružen drugim mudrim ljudima i knjigama mladi Stojan upoznaje Sveto pismo i rađa mu se želja da se zamonaši.

Prešavši u manastir Tvrdoš/Trebinje Stojan prilikom zamonašenja dobija ime po kome ćemo ga svi poznavati – Vasilije. Ime je sam odabrao kako bi se ugledao na život i podvige Sv. Vasilija Velikog. Brzo nakon što se zamonašio Vasilije stiče đakonski i sveštenički čin. Stekavši zvanje arhimandrita i nakon boravka u Tvrdošu Vasilije prelazi u Crnu Goru, pošavši do tadašnjeg mitropolita Cetinjskog Mardarija koji ga zadržava na Cetinju.

Ubrzo dolazi do neslaganja između mitropolita i Vasilija u pogledu unije, i s obzirom da Vasilije nije dijelio mitropolitova gledanja na istu, počinju spletke i klevete protiv njega od strane mitropolita. Omiljen u narodu, bogoudni Vasilije ne želeći dalje da trpi intrige vraća se u svoj manastir Tvrdoš.

Gledajući nevolju i bijedu, nemaštinu i ropstvo u kojem živi njegov narod Vasilije kreće da kao duhovnik i pastir obilazi sela i kuće u Hercegovini ohrabrujući ljude u vjeri i propovjedavši Evanđelje Hristovo. Nakon što je zbog toga od strane Turaka prepoznat kao opasnost i da bi se spasio, odlazi u Rusiju a nakon povratka iz iste donosi crkvene darove i nešto novca za svoj namučeni narod. Počinje da snabdijeva siromašne hercegovačke crkve kao i hercegovačku sirotinju. Popravlja oronule hramove i otvara narodne škole pri parohijskim crkvama. Kako je njegova aktivnost bila i te kako primijećena Vasilije opet mora da se sklanja i kreće na put za Svetu Goru.

Nakon što na putu prolazi manastire Moraču i Đurđeve Stupove stiže u Peć. Javlja se tadašnjem patrijarhu Pećkom Paisiju i priča mu o jadnom stanju Hercegovaca i njihovoj patnji i stradanju. Govori patrijarhu o svojoj želji da putuje za Svetu Goru i traži njegov blagoslov a patrijarh vidjevši Vasilijeve vrline i sposobnosti poželje odmah da ga proizvede za arhijereja. Dade mu blagoslov za put na Svetu Goru i posavjetova ga da ne ostaje tamo nego da se vrati kod njega u Peć.

Vasilije se zadržao na Svetoj Gori godinu dana obilazivši manastire i skitove, zadržavši se najviše u Hilandaru. Po povratku u Peć svraća do patrijarha koji saziva arhijereje i na Sveto Preobraženje Gospodnje 1638. godine hirotoniše Vasilija (sa njegovih nepunih 30 godina) za episkopa i postavlja za mitropolita Trebinjskog za sjedištem u Tvrdošu. Narod ga u Hercegovini dočekuje sa radošću, on nastavlja svoj pastirski rad a moć njegovih molitvi postaje velika i kreću čudesna iscjeljenja. Ljudi ga doživljavaju kao svetitelja i čudotvorca i počinju da mu dolaze tražeći utjehu i pomoć. Turci ubijaju mitropolita istočno-hercegovačkog Paisija čije je sjedište bilo u okolini Onogošta/Nikšića a tadašnji srpski patrijarh Gavrilo Rajić postavlja Vasilija, mitropolita zahumskog za mitropolita istočno-hercegovačkog. Vasilije izvjesno vrijeme upravljaše mitropolijom iz manastira Tvrdoša a nakon što Ali-aga sa svojom vojskom krene da muči narod, pljačka crkve i manastire Vasilije mora ponovo da se sklanja. Prelazi u manastir Svetog Apostola Luke u Župi Nikšićkoj i manastiru Svetog velikomučenika Dimitrija u selu Pope kod Onogošta. Turci mu i dalje ne daju mira i on se sklanja u skrovitu pješivačku pećinu pod planinom Zagaračom. Sređuje sebi keliju u pećini, a pastva iz okoline mu govoraše kako je mnogo bolje da se preseli u manastir Ostrog što svetitelj i posluša.

Došavši u manastir Ostrog, Vasilije se nastani u pećini prepodobnog podvižnika Isaije, iznad Gornjeg manastira Ostrog. Odatle je Sveti Vasilije upravljao mitropolijom punih 15 godina, obnovio Crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice koju su sagradili prethodni manastirski podvižnici. Podiže i ukrasi crkvicu Časnog i Životvornog krsta u Ostroškoj stijeni koja je sačuvana do današnjih dana. Ostroška pećina se pretvori u pravi manastir i postade rasadnik duhovnog života za narod. Nakon što se bratstvo manastira uveća, Vasilije postavi za igumana Isaiju, unuka prepodobnog ostroškog, podvižnika Isaije. Sveti Vasilije zidaše crkve i kelije, sopstvenim rukama nosivši kamenje za građenje, odajući se u manastiru najstrožijim podvizima i isposništvu, hranivši se isključivo voćem i povrćem. Stadoše mu dolaziti ljudi sa svih strana, u velikim masama, tražeći pomoć i utjehu. Proganjani i izmučeni narod poče da se sklanja od represije kod svetitelja u Ostrog a Sveti Vasilije brinjaše o njima, hraneći i blagodareći ljude.

Vasilije redovno održavaše veze sa srpskim patrijarsima u Peći, pišući im i posjećujući ih kad se moglo. U to vrijeme, svetitelj je imao velike probleme sa knezom Raičem koji je živio u blizini. Knez je imao šest sinova koji Vasiliju činiše ”mnoge i velike nepravde”. Vasilije je, iako svjestan da bi to bila predaja zlu, zbog svega, pomišljao da ode zauvijek na Svetu Goru. Susjedni Bjelopavlići, predvođeni njihovim duhovnikom, sveštenikom Mihailom Boškovićem umoliše svetitelja da ih ne ostavlja same bez njegove blagodatne pomoći i molitve i Vasilije odluči da ne napušta Ostrog nego da do kraja trpi nepravde. Pođe 1967 u Peć patrijarhu Maksimu i ispriča mu tadašnje stanje. Patrijarh napisa pismo knezu Raiču i Bjelopavlićima, opomenuvši narod da čuvaju, poštuju i pomažu manastir Ostrog i predade prokletstvu svakog ko bi se usudio da nanese zlo Vasiliju i monasima. Knezu Raiču i sam Sveti Vasilije proreče kako će mu zbog zla koje se čini manastiru svi sinovi poginuti. Tako se i desi. Ožalošćen, knez Raič dođe kod svetitelja, Vasilije poče da ga tješi i posavjetova ga da se iskreno pokaje za sopstvene i grijehe svojih sinova i proreče mu ako knez tako uradi kako će ga Gospod utješiti i ponovo blagosloviti velikim muškim potomstvom. Svetiteljevo predskazanje se uskoro ispuni i knez ponovo dobi nekoliko sinova.

Neumoran u molitvi, postu, fizičkom trudu i radu i brizi za svoj narod svetitelj stiže polako i do kraja svog ovozemaljskog života. Upokoji se mirno bez bolova i patnje, predavši dušu svoju u ruke Gospoda 29. aprila 1671. Iz stijene pored kelije u kojoj se upokojio izrasla je vinova loza iako u stijeni nema nimalo zemlje. U času svetiteljevog blaženog prestavljenja kelija je zablistala neobičnom, nadzemaljskom svjetlošću. Ostroški monasi sahraniše tijelo Svetog Vasilija u grob ispod crkvice Svetog Vavedenja Majke Božje. Odmah po Vasilijevom prestavljenju narod poče dolaziti na njegov grob i moliti mu se, kao što mu dolažaše i za vrijeme zemnog života. I na grobu se počeše dešavati mnogobrojna čuda koja ni do danas u Ostrogu ne prestaju.

Molitva svetom Vasiliju Ostroškom

Sveti Vasilije, veliki ugodniče Božiji, pomozi svima pa i meni.

Veliki branitelju vjere pravoslavne odbrani i nas koji tvoju svetu vjeru držimo i snadeždom tebi pristupamo.

Veliki arhijereju Božiji pomoli se Bogu svedržitelju za sve ljude tvoje pa na posljetku i za mene nedostojnog i posljednjeg.

Tvrdoški viteže i Ostroški podvižniče, spašavaj nas od bijeda vidovnijeh i nevidovnijeh.

Užegla te je srpska zemlja kao vječnu svijeću pred prijestolom Boga živoga, pa nam sada osvijetli pute i razagnaj tugu.

Molitvama i suzama zagrijevao si hladnu pešteru Ostrošku, pa zagrij sada Božijim duhom i srca nasa, da se spasimo i proslavimo Boga svevišnjega i tebe sveca Božijega.

Sa svijeh strana svijeta priticali su čivotu tvome bolni i nevoljni, i ti si im pomagao, demone odgonio, veze đavolje raskidao i zdravlje duševno i tjelesno ljudima darivao.

Tako i sada pomozi, krštenijem i nekrštenijem, kao i uvijek, svima pa i meni.

Izmiritelj si bio zavađene braće, izmiri i sada sve zavađene, zbratimi razbraćene, poveseli tužne, ukroti samovoljne, iscijeli bolne.

Sveti Vasilije Čudotvorče i oče naš duhovni, čuj i usliši čeda tvoja duhovna u Hristu Isusu Gospodu našem.

Amin

Priredio: Dragan Leković