Dobitnik je Oscara za najbolju sporednu mušku ulogu, Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu, 3 Zlatna globusa, 1 Tony i 2 Srebrna medvjeda. 2020 ”New York Times” ga je proglasio najvećim glumcem 21. vijeka, a 2022 je dobio od američkog predsjednika ”Predsjedničku medalju slobode”’.
Sve je počelo 28. decembra 1958. kada je u Mount Vernonu, savezna država New York, došao na ovaj svijet Denzel Hayes Washington Jr.
Dillwyn Denzel Washington, Denzelov otac, radio je od ”zraka do mraka”, majka Lennis bila vlasnica frizerskog salona pa ih je njihovo troje djece (kćerka Lorice, Denzel i njegov mlađi brat David) gledalo jedva par sati dnevno, nakon što bi kasno uveče došli kući. O tom vremenu Denzel kaže: ”Iako sam kao vrlo malo dijete bio željan roditelja, koji su radili koliko god su mogli, djetinjstva se sjećam kao srećnog razdoblja.” Kad je Denzelu bilo 14, otac i majka se rastaju i on, razumljivo, teško pati zbog toga. Frustriran, razapet između oca i majke postaje buntovan, divalj.
Shvativši da će ga takav stav ubrzo odvesti na stranputicu, okreće se udruženju ”Boys and Girls Clubs of America/Američki klubovi za dječake i djevojčice”, koje je osnovalo klubove za druženje, učenje i igranje za djecu širom SAD-a. Denzel tu nalazi pravo psihološko utočište: ”To udruženje je bila prva ruka koja me je vodila. Majka je toliko mnogo radila da sam je jedva viđao, susreti s ocem su bivali sve rjeđi, pa sam svu snagu crpio iz kluba koji su vodili prekrasni ljudi kojima i danas, posredno, dugujem sve što sam postigao.” Da to nije bila samo teatralna izjava nebrojeno je puta dokazao svojim djelima: više od tri decenije podupire udruženje koje ima ogranke u svim djelovima SAD-a, a dugo je godina i njihov portparol na nacionalnom nivou. ”Boys and Girls Club” podstiče članove na obrazovanje i nastoji svojim mladim sljedbenicima pokazati kako svako od njih ima šansu, pod uslovom da svoje dječje snove, ma o kakvom se cilju radilo, ostvaruje građenjem samopouzdanja, učenjem i predanim radom.
– U vremenu kad sam trebao odlučiti čime ću se baviti jednog dana. svašta mi je padalo na pamet. Neko vrijeme sam želio biti doktor, čak sam i položio neke ispite iz hemije i biologije, a onda sam se ipak predomislio i htio postati advokat. No, ni to me nije dugo držalo, sve više sam se zaokupljao novinarstvom, pa sam na kraju donio odluku da upišem te studije. Premda se nikad nisam bavio tim poslom, priznajem da mi je zvanje novinara i dalje vrlo intrigantno, a posebno se divim ljudima koji su postigli velike rezultate u istraživačkom novinarstvu – otkriva Washington.
Majka ga nije mogla finansirati u daljnjem obrazovanju, ali je uspio dobiti državnu stipendiju za studije i upisao novinarstvo na Univerzitetu Fordham. Iako je bio predan u odluci da jednom postane novinar, tokom studija su se otvorila vrata nečega o čemu uopšte do tada nije razmišljao: gluma. Postao je član studentske glumačke grupe, iako je u međuvremenu diplomirao novinarstvo. Kako ga je gluma sve više privlačila, zapostavio je svoje zvanje i prvi put nastupio kao glumac 1977. u TV filmu “Wilma”, a potom u vrlo popularnom TV serijalu “St. Elsewhere”, koji se emitovao punih šest godina. Nakon još nekoliko sporednih uloga na filmu i u pozorištu, prvu važniju ulogu imao je u filmu “Cry Freedom” (Plači, slobodo, 1987.) Richarda Attenbourgha, u kojem je odlično odglumio slavnog južnoafričkog borca protiv apartheida Stevea Bikoa.
– Kad glumite stvarnu osobu, imate znatno veću odgovornost, barem sam ja to tako doživio. Biko je čovjek kojem sam se iskreno divio i bilo mi je mnogo stalo da njegov lik što bolje približim publici – izjavio je Washington nakon stoje za tu ulogu bio nominovan za Oscara.
Denzel Washington je početkom osamdesetih godina prošloga vijeka doživio, kako sam kaže, “najvažniji susret u životu”: upoznao je svoju suprugu, Paulettu Pearson: ”Tek kad sam upoznao Paulettu, shvatio sam smisao drevnog kineskog sistema jina i janga. Čovjek postaje kompletno biće tek kada nađe nekoga s kim život poprima puni smisao. A ja sam imao tu sreću i imam je i dan-danas.” – priznaje.
Nakon nekoliko godina stabilne veze, vjenčali su se 1983., a dvije godine kasnije par je dobio prvo dijete, sina Johna Davida. Kćerka Katia rodila se 1987., a blizanci Olivia i Malcolm (dobio ime po velikom crnačkom vođi Malcolmu X) rođeni su “neplanski, ali ništa manje dobrodošli” 1991.
Uz brak koji mu je, očito, donosio mnogo zadovoljstva, Denzel Washington je nastavio briljirati i profesionalno: u filmu “Glory” (“Slava”, 1989.) Edwarda Zwicka glumio je narednika Tripa, a njegovo je ostvarenje oduševilo i publiku i kritiku; postigao je uspjeh za koji su mnogi mislili da će crnim glumcima biti nedostižan i dobio Oscara za najbolju sporednu ulogu. ”Nekoliko mjeseci nakon dodjele Oscara bio sam u trgovini i kupovao novine. Prišao mi je mladić, crnac, koji mi je, vidno uzbuđen, rekao: ”Gospodine Washington, hvala vam, i ne znate koliko ste mi pomogli. Gledao sam vas u bioskopu i shvatio da mogu nešto učiniti za sebe – evo, već nekoliko mjeseci nisam okusio ni kap alkohola. Hvala vam.”. ”Bio sam duboko ganut, a najljepše od svega je bilo saznanje kako svojim primjerom, a da toga niste ni svjesni, možete pomoći drugima. Želio sam da i on, kao i mnogi drugi, postanu svjesni kako nekim svojim činom, razmišljanjem ili ponašanjem, postaju osobe koje će inspirisati još nekoga, dati mu podršku i ohrabriti ga kad treba.”
Nakon što je osvojio prvog Oscara, Denzelu Washingtonu otvorila su se i ona vrata koja bi, da je nagrada akademije izostala, još nekoliko godina bila sigurno zatvorena. Počeli su ga pozivati renomirani reditelji. Spike Lee mu je dao uloge u filmovima “Još bolji blues” 1990., gdje je briljirao kao jazz-muzičar, te u “Malcolm X” 1992., u kojem je oduševio kritiku glumeći stvarnog političara Malcolma X, za šta je dobio i Srebrnog medvjeda u Berlinu. Alan J. Pakula ga je angažovao za triler “Slučaj Pelikan” 1993., Norman Jewison za dramu “Hurricane”, 1999., u kojoj je briljirao u istinitoj priči o čovjeku nepravedno osuđenom za tri ubistva, što mu je donijelo Zlatni Globus i još jednu nominaciju za Oscara. Oscara za ulogu Rubina Cartera navodno nije dobio jer su u filmu iznesene neke netačnosti. Odbio je poljubiti bijelu partnerku Kelly Lynch, zato što je film ciljao na bijelce kao publiku, a on je smatrao da im se to ne bi svidjelo.
No, jednom je reditelju zauvijek odbio bilo kakvu saradnju – Quentinu Tarantinu: ”U njegovim filmovima se previše upotrebljava izraz nigger (crnčuga), mnogo više nego što to potrebe filma nalažu. Iako je Tarantino odličan reditelj, nisam se s tim slagao ni onda kad je počeo snimati, a ne slažem se ni danas – objasnio je.
Kako mu je popularnost rasla, tako su Hollywoodom počele kružiti glasine o raznim vezama i avanturama koje je Washington, navodno, imao. Zanimljivo, u vrijeme kad su te priče – potkraj devedesetih – bile na vrhuncu, Denzel Washington nikada nije demantovao ni jednu od njih, štaviše, nije ih čak ni komentarisao. U svojoj knjizi samo se na jednom mjestu osvrnuo na sva ta prazna naklapanja: ”Potpuno mi je jasno da sam, kao javna osoba, izvrgnut povećanom zanimanju javnosti. Žao mi je samo što su neke od laži koje su o meni pisane pale u vrijeme kad su moja djeca bila mala i nisu mogla razumjeti da je to, na neki način, cijena posla kojim se bavim. No, moja supruga i ja smo im objasnili o čemu se radi, a svojim međusobnim odnosom, uvjeren sam, demantovali smo sve glasine. Oni koji su sve te priče izmišljali samo da bi podigli tiraže novina u kojima su radili, imali su mnogo teži zadatak: zaspati uveče sa svojom savješću.”
Nakon 2000., Washington je u Hollywoodu imao status kakav se samo poželjeti može: publika ga je obožavala, reditelji cijenili, kritika kovala u zvijezde. No, on zbog toga nije poremetio vlastiti sistem vrijednosti, niti se pretvorio u hirovitu zvijezdu kojoj se sve prašta. Ponukan izazovom da se oproba i kao reditelj, odlično je režirao “Antwone Fisher” (2000.), u kojem je glumio i glavnu ulogu, te svima pokazao kako je kadar zabljesnuti novim dostignućima.
Iako ga je publika do tada naviknula gledati isključivo kao pozitivca, uglavnom u herojskim ulogama pravednika, mnogi smatraju da je najvažnija Washingtonova uloga upravo ona u kojoj je glumio korumpiranog policajca (“Training day”, 2001.), što je akademija odmah i nagradila – dobio je Oscara za najbolju mušku ulogu iste godine. Bio je to Oscar koji je Washingtonu značio mnogo više nego ijednom dobitniku te prestižne nagrade; naime, do tada je u Hollywoodu samo jedan crni glumac dobio zlatni kip kao najbolji glumac – bio je to Sidney Poitier (za ulogu u filmu “Ljiljani u polju”, 1963.)
– Sidney Poitier bio je moj uzor dugi niz godina. Nastojao sam, koliko je god to bilo moguće, slijediti put kojim je on krenuo i kao što vidite, nisam zalutao: dobio sam Oscara – rekao je Washington primajući nagradu.
Da zadovoljstvo bude veće, akademija je te godine odlučila dodijeliti počasnog Oscara za životno djelo upravo Sidneyu Poitieru, glumcu čiji životni i profesionalni put i danas predstavlja veliko nadahnuće brojnim američkim filmskim umjetnicima, posebno crncima. No, uprkos nastojanju da “samo” dostigne svojeg starijeg kolegu i veliki uzor, Washington ga je uspio i preteći: s dva dobijena Oscara, te sedam nominacija, on je dosad najuspješniji tamnoputi glumac.
– Kad sam se počinjao baviti ovim poslom, činilo mi se da dobiti Oscara znači dotaknuti nebo. No, istovremeno sam znao da ne postoje nemoguće stvari. “Ni nebo nije granica”, učili su nas u udruženju; zahvaljujući mentorima koji su nas tako zdušno bodrili, gradili naše samopouzdanje i osvješćivali mlade ljude da sve ono što žele, mogu postići samo ako se trude, rade i uče, mnogi su doista ostvarili svoja maštanja. Živo se sjećam Billyja Thomasa, čovjeka koji mi je bio mentor i u mnogo čemu mi otvorio oči, uvjerio me da svako od nas, pa tako i ja, ima pravo ne samo na snove nego i na njihovo ostvarenje – piše Denzel Washington u svom književnom prvijencu.
Nakon Oscara, zvijezda Denzela Washingtona sjala je još jače, pa su filmovi koje je snimio 2003. (“Out Of Time”), 2004. (“Man On Fire”, “Manchurian Candidate”), te 2006. (“Inside Man”, “Deja vu”) postali veliki hitovi s milionskim prihodima. Astronomski honorari, koje je dobijao po filmu, pokazali su da, doslovno, ništa nije nemoguće.
Vrijeme je učinilo svoje, biti crnac u filmskoj industriji nije više prepreka kakva je nekada bila. A načelo da “ni nebo nije granica” postalo je vrlo opipljivo. Istina, sva dostignuća koje je ovaj veliki glumac postigao, nisu pala s neba, no “čovjek se mora otvoriti prema svim idejama u koje duboko vjeruje jer na taj način obavi pola posla”, istaknuto je u knjizi.
Priredio za Press: Dragan Leković
