Ivan Gundulić (Giovanni di Francesco Gondola; nadimak Mačica; Dubrovnik, 8. januara 1589. – Dubrovnik, 8. decembra 1638.), dubrovački pjesnik, epik, lirik i dramatik.
Biografija
Rođen je kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Porodica Gundulić bila je poznata još u 13. vijeku, a njeni su članovi, kao pripadnici aristokratije, obavljali različite državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolini.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, te sveštenik Petar Palikuća. Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikog vijeća. Nastavljajući porodičnu tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolini; dva je puta bio knez u Konavlima (1615. i 1619.), a u Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove. 1634. postaje senator, a 1638. član Maloga vijeća.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu savremenici dali nadimak Mačica (značenje: Mačkica). 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina od kojih je jedan bio pjesnik, a jedan maršal austrijske vojske. Bili su to sinovi, austrijski oficiri Frano (1632—1700) i Jermin te pjesnik Šiško (Sigismund), (1635—1682) knez dubrovački.
Umro je u Dubrovniku nakon dvonedjeljne bolesti; pretpostavlja se da je uzrok smrti bila upala porebrice. Budući da je umro u 49. godini, nije imao priliku biti izabran za kneza Dubrovačke Republike (knez nije smio biti mlađi od 50 godina).
Djelo
Književni rad Gundulić je započeo pisanjem drama u stihu i, vjerovatno, pjesama. U predgovoru svoje prve štampane knjige Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protivreformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su: Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida, dok su Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon i Koraljka od Šira izgubljene. Za Dijanu (obrađuje mit o boginji Dijani zaljubljenoj u lijepog mladića Endimiona) i Armidu (tematizuje epizodu o Armidi i Rinaldu iz dvadesetog pjevanja Oslobođenog Jerusalima Torquata Tassa) vjerovalo se, zbog kratkoće (svaka ima tek oko 90 stihova), da su samo odlomci, dok Milan Rešetar nije dokazao da je riječ o cjelovitim tekstovima – dramskim prizorima. Ispjevane su osmercem, uz mjestimičnu upotrebu dvostruko rimovanog dvanaesterca.
Opsjeni me i zaslijepi
Bješe zlatan pram vrh čela
za razbludu raspustila,
svitlos draga i vesela
sjaše iz oči sunca mila,
a capcaše posred lica
združen trator i ružica.
Od koralja usti objavi
a od lira prsi svoje.
Govoraše nje gizdavi
podsmijeh: – Daj mi srce tvoje!
Veljaše opet: – Daj ga meni!
pogled slatki i ljuveni.
Nje svi čini bjehu drazi
sred razblude i miline;
neka želi, tko ju pazi,
tko ju želi, neka gine:
bijelom rukom snijeg nathodi,
tihijem stupom tančac vodi.
Dakle, te su Gundulićeve drame većinom bili prevodi s italijanskog ili scenske adaptacije pripovjednih djela, obrađivale su poznate mitološke i književne teme, a uključivale su muziku, balet i bogatu scenografiju. Na njima se temelji tradicija dubrovačke barokne drame oslonjene na libreto rane italijanske opere (takva drama doseže vrhunac u djelima Junija Palmotića). U Gundulićevom sačuvanom dramskom opusu odražava se promjena tematike italijanskoga libreta – pastoralne teme zamjenjuju junačko-epski motivi.
Pjesni pokorne kralja Davida djelo je kojim se Gundulić okreće drugačijem shvaćanju književnosti te se afirmiše kao hrišćanski autor. Ta zbirka sadrži slobodne prepjeve sedam pokornih psalama i teološko-meditativnu pjesmu Od veličanstva Božjijeh, koja se danas smatra Gundulićevom najboljom kraćom pjesmom. Od pjesama „taštijeh i ispraznijeh“, za koje Gundulić u već spomenutom predgovoru tvrdi da ih je pisao u mladosti, ništa nije sačuvano. O njegovim svjetovnim nadahnućima svjedoči samo Ljubovnik sramežljiv (prevod pjesme Amante timido italijanskog pjesnika Girolama Pretija) te dvije prigodne pjesme: panegirik Visini privedroj Ferdinanda II. velikoga kneza od Toskane i elegija Žalosno cviljenje u smrt gospođe Marije Kalandrice.
1622. u Veneciji izlazi prvo izdanje religiozne poeme/baroknog plača Suze sina razmetnoga. Djelo se sastoji od tri „plača“ (pjevanja): Sagrešenje, Spoznanje i Skrušenje, a pretpostavlja se da su na koncepciju poeme uticali italijanski pjesnici Luigi Tansillo i Erasmo da Valvasone. Gundulić građu za svoje djelo pronalazi u paraboli o povratku i pokajanju rasipnoga sina iz Evanđelja po Luki (Lk 15). Suze sina razmetnoga djelo je u kojemu se mogu prepoznati barokne karakteristike (bogata i končetozno razvijena metaforika i antitetika, česta upotreba figura nabrajanja), ali i opšta polazišta duhovnog života: ispraznost i prolaznost ovozemaljskih uživanja, potreba iskupljenja grijeha te prihvaćanje načela hrišćanske vjere.
Himna Slobodi
| O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti! |
Dramom u stihu metaforički nazvanom Dubravka (prvi put izvedena 1628.) Gundulić se vraća pozorištu. U starijoj književnoistorijskoj literaturi to se djelo, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, označavalo kao pastorala, ali noviji su proučavaoci otkrili da Dubravku s baroknom dramom povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta, a upravo je prozirna politička alegorija pridonijela njenoj velikoj popularnosti. Dubravka je prvi put štampana tek 1837. godine.
U posljednjoj deceniji života Gundulić stvara Osmana, svoje najznačajnije djelo. Osman je istorijsko-romantični ep u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje) nastao pod uticajem Tassovog epa Oslobođeni Jerusalim. Gundulić je namjeravao prevesti Tassov ep (to napominje u posveti Pjesnima pokornim kralja Davida), ali istorijske su mu prilike nametnule novu građu. Iako se na mnogim nivoima prepoznaju sličnosti Gundulićevog Osmana i Tassovog Oslobođenog Jerusalima (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, hronografski i topografski opisi; tematsko-kompozicijska struktura – tri tipična svijeta tasovskog epa: istorijski, romantični i eshatološki), Gundulić ne slijedi u potpunosti Tassova normativno-poetička načela: u Osmanu su, uz određene digresije, opjevani savremeni politički događaji (vezani uz život i vladavinu turskog sultana Osmana II.). Mišljenja istoričara književnosti o razlogu nedostatka 14. i 15. pjevanja ne podudaraju se, ali od 20. vijeka prevladava pretpostavka da je prazninu u srednjem dijelu epa uslovio diskontinuitet pjesnikovog rada ili nedovoljna koordinacija istorijskih i romantičnih epizoda.
Najčešći stih Gundulićevih djela jest osmerac, a strofa katren, no javljaju se i drugi oblici (dvostruko rimovani dvanaesterac, sestina).
Za Press priredio: Dragan Leković
