Velika zvijezda njemačke i svjetske kinematografije Barbara Sukova stigla je juče u Beograd kako bi na 51. Festu predstavila film “Dalilend” u kome igra Galu, ženu čuvenog Salvadora Dalija, a potom sinoć, uz aplauze oduševljene publike u “MTS dvorani”, primila nagradu “Beogradski pobednik” za doprinos svjetskom filmu.
A, doprinos Barbare Sukove svjetskoj kinematografiji je ogroman. Na filmsku scenu probila se kao muza jednog od najvećih reditelja Rajnera Vernera Fasbindera, uloge u njegovoj kultnoj seriji “Berlin Aleksanderplac” i filmu “Lola” bile su njene prve vodeće role za koje je dobila prve nagrade i salve pohvala. Uslijedila je višedecenijska saradnja sa Margaretom fon Trota, a uloge u njenim ostvarenjima “Olovna vremena” (1981) i “Roza Luksemburg” (1986) donijele su joj odličja za najbolju glumicu Venecijanskog, odnosno, Kanskog filmskog festivala. Sarađivala je sa velikim rediteljima, poput Larsa fon Trira, Dejvida Kronenberga, Agnješke Holand, Folkera Šlendorfa, Majkla Ćimina…
U razgovoru za “Novosti” otkrila nam je da jedna naša filmska legenda ima posebno mjesto u njenim sjećanjima i njenom domu!
– U mojoj kući na zidu stoji fotografija na kojoj smo Bata Živojinović i ja na motoru – kazala nam je Sukova, koja je sa Živojinovićem 1987. igrala u njemačkom filmu Die Verliebten (“Dani za pamćenje”). – To je velika fotografija koju mi je davno poklonio jedan naš zajednički prijatelj i koja od tada visi na mom zidu.
Sumirajući svoju bogatu karijeru, Sukova je ocijenila da je imala sreću da radi sa rediteljima koji su joj davali mnogo slobode.
– Nikada nisam radila sa nekim ko bi mi naređivao “uradi ovo ili ono”. Dobri reditelji lako i brzo prepoznaju ozbiljne glumce tako da nisu opterećeni svojim poslom, svojom sujetom, već ti daju šansu da se iskažeš, to je definicija saradnje. Ali, konačno, na filmu reditelj je glavna ličnost, on je onaj s vizijom, zato se trudim da razumijem viziju reditelja sa kojima radim.
A na naše pitanje da li ima neke razlike u pristupu rada ženskih i muških autora, poput Fasbindera s jedne i Margarete fon Trota s druge strane, iskreno odgovara:
– Za mene je glavno pitanje da li imaš talenta ili nemaš. Radila sam sa mnogo različitih ljudi, ali mi se čini da Margareta i neke druge rediteljke sa kojima sam snimala imaju manji ego od svojih muških kolega. Nemaju tu potrebu da dokazuju da su glavne, ali to je možda samo moje iskustvo. Sada radim sa Anđelinom Makaroni koja me dosta podsjeća na Margaretu, veoma je fokusirana na posao, ne govori ružne riječi ekipi, ljubazna je, stvara dobru atmosferu za rad, a to je ono što mi prija.
Sukova priznaje da ima “loše pamćenje” i da zaboravi sve čim se film ili serija završi, ali…
– Ne sjećam se sadržaja niti teksta, čak i ako je riječ o predstavi koju sam odigrala 70 puta, ali ako me pitate kako je neka moja junakinja, Hana Arent, Roza Luksemburg ili neka druga hodala, njeno držanje, toga se jako dobro sjećam.
A kako pamti rad sa Fasbinderom?
– Snimanja sa Fasbinderom su bila nešto posebno, jer je radio ono što nijedan drugi reditelj sa kojim sam radila nije: dozvoljavao je samo jedno snimanje scene i to je bilo to! Dao bi vam samo jednu šansu. Zato su svi bili neverovatno fokusirani. Sjećam se da smo jednom u seriji “Berlin Aleksanderplac” Hana Šigula i ja imali scenu u kolima. Tu je bila kamera, ali je Fasbinder bio napolju. Kad smo završile pitao nas je kako je bilo, rekle smo da je bilo dobro, a onda je kazao da li hoćemo da snimimo još jednom. Pristale smo, naravno, a potom je od nas tražio da izaberemo koja će od te dvije scene ući u film – prisjetila se Barbara.
Govorila nam je i o saradnji sa Semom Šepardom, Džeremijem Ajronsom i drugim kolegama i pojasnila da je s pojedinim partnerima, sticajem okolnosti, zbog uloga, postajala bliža.
– Na primjer, Džeremi i ja smo se sreli na večeri noć prije početka snimanja filma u kome je trebalo da igramo dugogodišnji bračni par. Razgovarali smo o našim životima, brakovima, porodici, stvari o kojim normalno ne razgovaraš sa ljudima koje tek upoznaš, ali glumci, nekada zbog uloge moraju idu “pravo u glavu”. Nekad stojiš polugola ispred kolege kome se predstavljaš: “Zdravo, ja sam Barbara…”
U karijeri je često igrala snažne i žene ispred svog vremena, poput Roze Luksemburg, Hane Arent, Hildegard Bingenske, pa i Dalijeve Gale, jer, kaže, voli istorijske uloge iako su malo zastrašujuće.
– Kada igrate stvarne osobe morate da budete na visini zadatka, ali imate izvore: pisma, svjedočanstva, fotografije, što je odlična polazna tačka. Za one druge uloge, morate sve to da izvučete iz sebe. Kada glumite istorijske ličnosti onda morate tu osobu da pronađete u sebi, jer na kraju taj lik na filmu ćete biti vi. Gala je, recimo, bila omražena, neki biografi su je otvoreno prezirali, slično je bilo i sa Rozom Luksemburg, ali tada pokušavam da pronađem neka druga mišljenja, da tu osobu učinim humanijom, čak i kad je, u slučaju Gale, predstavljena kao “kučka”. Jer, ma kako neko spolja izgledao, ona priča iznutra je drugačija – istakla je Sukova.
A ko su današnje heroine, snažne žene?
– Prednost žene danas je što ona može da bude nezavisna i snažna na više načina, bilo da se s uspjehom bavi nekim poslom, da je generalni direktor ili da odluči da bude kući, sa djecom. Kada sam ja bila mlada, naša generacija je pokušavala da forsira neki novi feminizam, borile smo se protiv seksualizacije žena, odbijale da se šminkamo. Danas vidim tip-top mlade žene skockane, na visokim potpeticama dok idu na posao. Možda je upravo to prednost današnjih jakih žena, da budu što god žele. To, uglavnom, važi za zapadni svijet, ne i za neke druge djelove planete.
Za razliku od mnogih njenih koleginica koje se žale na “ejdžizam”, odnosno, prezir prema starosti, Sukova se ne slaže s tim.
– Mislim da poslednjih godina, posebno na televiziji, ima mnogo uloga za starije žene. Možda prije 15, 20 godina nije bilo tako, posebno u Holivudu, kada si ostajao bez uloga već posle četrdesete, ali danas ima mnogo odličnih i izazovnih rola koje su u skladu sa našim godinama – kaže nam glumica.
Tužna je, dodaje, jer se danas filmovi prave na potpuno drugačiji način nego nekada, za kratko vrijeme i sa malim budžetima, za razliku od serija, pa i one koju trenutno snima, a koja ima budžet od 40 miliona dolara.
– Nekada pomislim koliko se divnih malih filmova može snimiti za taj novac. I pandemija je doprinijela da ljudi ostaju u svojim domovima i bindžuju serije. Toliko smo udaljeni, evo, sad sam doletjela iz Frankfurta i na aerodromu svi sjede sami sa telefonima, čak i u restoranu. Bioskop je ostao jedino mjesto gdje možemo zajedno da se smijemo i plačemo, zato je važno da nastavimo da pravimo filmove. Volim da radim sa mladim rediteljima koji, iako teško pronalaze novac za svoje filmove, imaju strast prema poslu – poručila je na kraju Sukova.
Tragam za Biljanom i Zoricom
Mada je prvi put na Festu, Sukova nije prvi put u Beogradu. Boravila je ovdje sa roditeljima 1963, kao tinejdžerka. Tom prilikom posjetila je i Ohrid i tamo upoznala dvije djevojčice, Zoricu i Biljanu. Te godine je u školi prikupljala pomoć za nastradale u zemljotresu u Skoplju, a njih dvije su joj, u znak zahvalnosti, poslale poslužavnik sa šoljicama za kafu, pa je Sukova, preko novinara, uputila molbu da je, ako je moguće, povežu sa njima.
– Čuvala sam ga i svuda nosila sa sobom. Njih dve su sada kao ja, u srednjim sedamdesetim. Volela bih da ih ponovo vidim! Pošto nisam na društvenim mrežama, možda biste mogli da mi pomognete da ih pronađem – zamolila je Barbara i pokazala fotografiju devojčica iz tog vremena.
Izvor: Večernje novosti
