Kada biste pitali prolaznike na ulici ko sam, ne bi znali, isticao je skromni pisac Abdulrazak Gurna. Bio je uglavnom nepoznat osim čitaocima rodne Tanzanije i Velike Britanije, gdje je izbjegao prije više od pola vijeka.
Njegovi romani koji govore o uticajima kolonijalizma na život u Africi i sudbini izbjeglica u raskoraku između kultura i kontinenata imali su pohvale književne kritike, ali i skromnu prodaju. Tako je bilo prije nego što je 2021. dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Danas njegovi junaci “pričaju” na četrdesetak jezika o svojim patnjama, prekršenim obećanjima vlasti, međusobnim sukobima, egzilu, gubitku, nadama, stremljenjima, a Gurna je drugi najpoznatiji sin Zanzibara, odmah iza proslavljenog muzičara Fredija Merkjurija.
Tek je četvrti pisac crne puti koji je osvojio Nobelovu nagradu. Izgleda mlađe od svoje 74 godine, ima punu glavu sijede kose, a nakon što se penzionisao kao profesor engleskog jezika na Univerzitetu u Kentu, živi u Kanterberiju. U Englesku je stigao kao izbjeglica šezdesetih godina prošlog vijeka, a sada je britanski akademik. Tokom duge književne karijere pisao je eseje i kratke priče, ali mu je najveće književno priznanje donijelo deset romana, među kojima su najznačajniji “Raj”, “Pored mora”, “Napuštanje” i “Život posle života”. Sva četiri romana kod nas je objavila “Čarobna knjiga”. Ekskluzivan razgovor, za “Večernje novosti”, sa Gurnom započinjemo pričom o tome koliko mu se život promijenio nakon što je dobio “Nobela” i šta mu je ova nagrada donijela.
– Srećan sam što sam nagrađen najvažnijom nagradom za književnost. To je velika čast o kojoj maštaju svi pisci i najveće priznanje za moje stvaralaštvo. Ponosan sam što je baš meni pripala, znam da nisam pisao uzalud – kaže nam. – Nagrada je obradovala mnoge Afrikance i ljude koji žive u drugim djelovima svijeta a suočavaju se sa problemima i nevoljama o kojima pišem. Oni je, na neki način, prihvataju kao svoju. Drago mi je što ističu da je “Nobela” dobio jedan od njih, zato što pišem zbog njih. Nagrada mi je donijela i to da se moje knjige prevode i objavljuju širom svijeta. A, šta može pisca više da raduje od toga da ima mnogo čitalaca?!
Jezik je protivnik pisca
Noelovac Gurna je sva svoja djela pisao na engleskom, jeziku koji mu nije maternji.
– Nije teže pisati na stranom jeziku nego na maternjem – priča nam. – Jezik je uvijek protivnik pisca. Ne samo strani, već svaki. Teško je naći prave riječi da izrazite ono što želite na papiru, kao i da pokažete svoje misli i ideje.
Donijela je Gurni Nobelova nagrada i mnogo obaveza, previše promocija, putovanja, razgovora sa novinarima.
– U mojim godinama to ponekad umije da bude baš naporno – kaže pisac.
Otkriva nam Gurna da je pisao novu knjigu kada je objavljeno da je dobio priznanje Švedske akademije. Tada je stao.
– Jedva čekam da se vratim pisanju. Zbog mnogobrojnih aktivnosti ne mogu to da radim, ali u nekom trenutku biće moguće da se vratim onome što me istinski ispunjava. Iskreno se trudim da pišem onako kako vidim stvari koje nas se tiču. Književnost je zadovoljstvo i preispitivanje određenih ideja i nepravdi. Pišući o tražiocima azila i izbjeglicama, pokušavam da govorim o životu i kako ljudi mogu da prebrode nesreće i traumatične događaje. Pokušavam da spoznam zašto se ljubaznost lako pretvara u neku vrstu neljubaznosti. I, naravno, želim da stvorim nešto lijepo, uprkos svemu.
Gurna je odrastao na ostrvu Zanzibar, ali je kao izbjeglica stigao u Englesku krajem šezdesetih. Posle mirnog oslobođenja od britanske kolonijalne vlasti 1963. Zanzibar je prošao revoluciju koja je, pod režimom predsjednika Abeida Karumea, dovela do ugnjetavanja i progona građana arapskog porijekla. Desili su se masakri. Gurna je posle završetka škole bio prisiljen da napusti porodicu i pobjegne iz tada novoosnovane države Tanzanije. Imao je samo 18 godina. Prvi put se vratio u domovinu 1984. da vidi oca, koga je zatekao na samrti. Ponovo je napustio Zanzibar, ali se ovo ostrvo uvek pojavljuje u njegovoj mašti. Skoro svi njegovi junaci rođeni su na mjestu koje za nas predstavlja sinonim za raj i hedonizam.
– Ne znam da li može da se pretvori u opšte zapažanje da je književnik definisan geografijom rođenja – kaže Gurna. – Ima mnogo pisaca koji su nastavili da pišu o svojim rodnim mjestima, iako su ih davno napustili. Ima i onih koji nisu vezani za zavičaj. Meni se tako zalomilo. Pobjegao sam iz Zanzibara tri godine posle revolucije. Nisam imao izbora. Iako je prošlo mnogo godina, osjećam tugu zbog gubitka postojbine.
U romanu “Život posle života” Gurna slika razarajuće posljedice njemačke kolonijalne uprave u istočnoj Africi. U knjizi sve djeluje isprepleteno – životi junaka, opustošen prostor ispunjen kolonijalnim nasiljem, kolonizacija koja uništava živote i budućnost. A, da li je zadatak pisca da osvijetli velike ljudske tragedije, naš sagovornik kaže:
– Pisci najbolje znaju koji je njihov zadatak. Niko ne smije da im sugeriše o čemu treba da pišu. Ni ja to ne dozvoljavam. Ljudska tragedija se ispoljava u mnogo oblika, kao i privrženost, duhovnost, borbenost i snalažljivost.
Gurna često ističe kako Britanci i drugi zapadnoevropski narodi ne znaju istinu o svojoj “manje glamuroznoj” kolonijalnoj istoriji. Ne poznaju istinu gledanu očima potlačenih. Mnogi zapisi potiču od kolonizatora, jer je cjelokupna istorija kolonijalizma, ili bar ono što je dostupno svim čitaocima, ispisana na Zapadu. Na pitanje na koji način Zapad treba da se suoči sa crnim rupama svoje istorije, Gurna odgovara:
– Pitajte Zapad. Nadam se da knjige, poput mojih, mogu da pomognu da se bolje razumiju ožiljci naroda koji su imali kolonijalno iskustvo.
A, da li su priče o kolonijalizmu završene, Gurna kaže:
– Svaki dan iznova proživljavamo posledice evropskog kolonijalizma i to ćemo činiti još dugo.
Jedna od tema koja se provlači kroz njegova djela je trafiking.
– Ljudski životi ne smiju da budu na prodaju – govori nam pisac.
Drugačija perspektiva
Svojevremeno je Gurnin roman “Raj” bio u užem izboru za Bukerovu i Vitberdovu nagradu. Kritičari su tada istakli piščevu očiglednu inspirisanost Džozefom Konradom i njegovim romanom “Srce tame”, za koji ni kritičari, ni čitaoci zbog dvosmislenosti ne mogu da odrede da li je “reska kritika kolonijalizma ili oružje za rasizam”.
– “Raj” nije odgovor na Konradov roman, jer posmatra stvari iz drugačije perspektive – ističe Gurna.
U romanima “Raj” i “Život posle života” Gurna otvara pitanja identiteta i pronalaženja sebe u multikulturalnim sredinama.
– Boravak u takvim sredinama čini nas tolerantnijima i zadovoljnijima, a možda i boljim ljudskim bićima.
Gurna u svoje priče često unosi motive tanzanijskog (afričkog) folklora. Na taj način čuva od zaborava stare afričke običaje i vjerovanja koje je njegov narod prenosio s koljena na koljeno.
– Nije mi bio cilj da pišem bajke, već da pokažem kako narodne priče zapravo izražavaju pogled na svijet jednog naroda. Mislim da bi srpske narodne pripovjetke zvučale neočekivano egzotično za čitaoce u Zanzibaru.
Izvor: Večernje novosti
