Pjer Paolo Pazolini (Bolonja, 5. mart 1922. – Rim, 2. novembar 1975.), italijanski pjesnik, intelektualac, filmski reditelj i pisac.
Mlade godine
Pazolini se rodio u Bolonji, tradicionalnom uporištu ljevice u Italiji. Otac mu je bio Karlo Alberto, poručnik italijanske vojske koji je postao slavan jer je spasio život Musoliniju, a majka Suzana Koluzi, učiteljica u osnovnoj školi. Pazolini je sa sedam godina počeo pisati pjesme, inspirisan ljepotom grada Kazarsa u koji se njegova porodica preselila. Kasnije je počeo čitati knjige Remboa, Dostojevskog, Tolstoja, Šekspira, Novalisa i drugih te je već kao tinejdžer postao ateista. Sa 18 godina se upisao na fakultet u Bolonji kako bi studirao književnost.
1941. postaje glavni urednik časopisa “Il Setaccio”, ali dobija otkaz zbog sukoba sa izdavačem. Ubrzo postaje komunista. Regrutuju ga u vojsku, biva zarobljen, ali bježi maskiran u seljaka. 1944. je zajedno sa majkom učio studente u školi. Ubrzo, Pazolinijev brat Gvido strada u ratu.
1949. je zbog opscenih činova na javnim mjestima bio izbačen iz komunističke partije i izgubio posao učitelja u Valvasoni. Zbog teške situacije preselio se k svojoj majci u Rimu. Kasnije je puno puta govorio kako je to bilo teško razdoblje njegovog života i da nije mogao naći posao. Ipak, na kraju se zaposljava u studiju Ćinećita a radi i kao profesor.
Karijera
Pazolini je 1955. izdao svoj prvi roman „Ragazzi di vita“ u kojem je portretisao siromašni proletarijat a 1957. radi na filmu „Kabirijine noći“ kojeg je režirao Federiko Felini da bi 3 godine kasnije i sam, fasciniran mogućnostima kinematografije, režirao film „Accattone“. Iako ateista, režirao je uz pomoć katoličke crkve „Jevanđelje po Mateju“ 1964. koje se smatra jednim od najboljih filmova o životu Isusa Hrista. Pazolini se zanimao za tu priču jer je po njegovom mišljenju Hristovo učenje sadržavalo puno paralela sa marksizmom.
Kao reditelj je promovisao tezu po kojoj je svijet sam po sebi svet te zbog toga ne treba nekakvu duhovnu suštinu ili natprirodni blagoslov kako bi stigao u to stanje. Takođe se bavio sintezom seksualne slobode, marksističkog učenja i religiozne strukture. Uz to se divio subproletarijatu i žalio što nestaje i biva zamijenjen buržoazijskim načinom života omladine. Zbog toga je uglavnom radio sa amaterskim glumcima – kako bi uhvatio autentičnost svijeta.
1968. alegoričnim filmom „Teorem“ je napao buržoaziju, vladajuću klasu koju je Pazolini prezirao. 1971. započeo je svoju hvaljenu „triologiju života“ filmovima „Dekameron“, „Cvijet 1001 noći“ i „Kenterberijske priče“ u kojoj je napravio spomenik slobodi, ljubavi, mladosti i uživanju u životu. Nakon toga je odlučio isprobati granice filma i snimiti „triologiju smrti“. Od planiranih tri filma snimio je samo jedan, kontroverznu triler/horor “Salo ili 120 dana Sodome” u kojoj nije toliko kritikovao fašizam koliko je naglasio da je kapitalizam moderni fašizam te ponudio neutralnu kritiku vladajuće klase koja čini sve što hoće. U to je uklopio i kritiku potrošačkog društva.
Još prije premijere svog zadnjeg filma Pazolini je 1975. ubijen pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Brutalno je pregažen autom više puta.
Za Press priredio: Dragan Leković
