Gabriel Hoze Garsija Markez (06.03.1928 – 17.04.2014), kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivista. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost za 1982. godinu.
Mladost
Rođen je u gradu zvanom Arakataka, obalskom gradu u sjevernoj Kolumbiji (u Magdaleni). Odrastao je s djedom i bakom po majci. Djed mu je bio pukovnik Nikolas Rikardo Markez Mejla, liberalni veteran, jedan od osnivača tog grada i žestoki protivnik svih oblika tiranije. Svaki čitalac Markezovih djela prepoznaje detalje njegova djetinjstva koje je utkao u svoje knjige.
Djed, koji je imao vanbračnu djecu, sudjelovao u bitkama i dvobojima, koji ga je učio riječi i njegova baka Trankilina Iguaran Kotes, koja je bila jako praznovjerna, pričala o duhovima, predosjećanjima i sudbinskim znacima, dali su značajan doprinos čudesnom svijetu njegovih djela. I kako je sam rekao da je svo njegovo pisanje bilo o iskustvima iz vremena koje je proveo s njima, a priče mora pisati na način da i sam vjeruje u njih i s istim izrazom kao što je to radila njegova baka: potpuno ravnodušnog lica, uvjerena da je ono što govori, ma kako čudno zvučalo, potpuna istina.
S osam godina, nakon smrti djeda, otišao je živjeti s roditeljima u grad Sukre i tada počinje njegovo formalno obrazovanje. Sramežljiv ali inteligentan, dobija školarinu u isusovskoj školi za nadarene učenike. Na nagovor roditelja krenuo je studirati pravo na Nacionalnom univerzitetu. U to je vrijeme upoznaje trinaestogodišnju Mercedes, koja mu je obećala da će se udati za njega kad završi školovanje. Vjenčali su se četrnaest godina kasnije. Predavanja ga nisu pretjerano zanimala, ali je zavolio književnost i pročitavši Kafkino »Preobraženje« shvatio da na sličan način može pisati.
Priključio se književnom klubu “El grupo de Barranquilla”, te počeo čitati Hemingveja, Džojsa te Foknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, a 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu “El Espectador”.
Zbog jednog novinskog članka u kojem je opisao doživljaje jedinog preživjelog mornara kolumbijskog razarača koji je potonuo zbog nemara, a vlada to sve pokušavala preokrenuti i zataškati, Markezu je život bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Evropi, Venecueli, a reskirao je povratak samo jednom, vratio se kako bi se vjenčao s Mercedes.
U to doba je boravio i u Havani, započevši prijateljstvo s Kastrom koje je trajalo sve do Markezove smrti te izazivalo brojne negativne političke reakcije. Podstaknut kubanskim događanjima Markez je pomogao pri osnivanju odjeljenja Kastrove informativne agencije Prensa Latina u Bogoti, a zatim i u Njujorku. Amerikanci su to doživjeli kao neprijateljski čin, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju.
Književna karijera
Svoje najveće uspjehe kao pisac doživio je u Meksiko Sitiju, gdje se sa suprugom i sinovima Rodrigom i Gonzalom doselio 1959. godine.
Prva uspješna knjiga bila mu je »Pukovniku nema ko da piše«, objavljena 1961., a slijedio je »Pogreb velike mame« godinu dana kasnije.
Za svoju najslavniju knjigu »Sto godina samoće« pričao je kako mu se dok je prilazio Akapulku dogodilo svojevrsno otkrovenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi.
Vratio je porodicu kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti porodicu i kupiti dovoljno papira za pisanje. Na kraju je založio i preostale stvari u kući i poslao rukopis izdavaču.
Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledala je svijetlo dana u junu 1969. Knjiga »Sto godina samoće« (Cien años de soledad) prodata je od tada u više od 11 miliona primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu “magičnog realizma” (zanimljivo, sam se Márquez uvijek ograđivao od tog naziva).
Roman pokriva sto godina istorije izmišljenog kolumbijskog gradića po imenu Makondo i prati porodicu Buendia kroz sedam generacija. Markezova genijalna dosjetka, koju obilato koristi u romanu, jeste da nevjerovatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim pojavama daje nadnaravni doživljaj. Na primjer, kad građani Makonda prvi put vide led, čude mu se kao “velikom otkriću našeg doba”, a kad Cigani donesu leteći tepih, nije im ništa zanimljiviji od vrteške. Ista je strategija primijenjena na istorijske događaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, tajanstveno, gotovo kao doživljaj u snu, a istovremeno se kiša cvijeća ili epidemija spavanja prihvataju kao konkretne, prirodne pojave.
Markez je tada imao 39 godina, a dobar dio zarađenog novca darovao je ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi te pomogao pri osnivanju organizacije HABEAS (organizacija posvećena sprečavanju zloupotrebe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi).
Izlazak knjige »Patrijarhova jesen« 1975. godine podijelio je kritičare, jer su mnogi očekivali nastavak »Sto godina samoće«. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to “poema o usamljenosti moćnika”.
Zbog svojih političkih stavova, ponovo je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16. 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, podučavati i bio je politički aktivan.
Romantičnim se temama vratio 1986. knjigom »Ljubav u doba kolere«, snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su »General u lavirintu«, »12 hodočasnika« (zbirka pripovjedaka), »Ljubav i drugi demoni«.
Starost
Novcem od Nobelove nagrade, koji je godinama stajao na računu Švajcarske banke, Markez je kupio danas vrlo cijenjene kolumbijske novine Kambio. S petnaest hiljada primjeraka, tiraž Kambija je odmah skočio na pedeset hiljada. Mali odmak od svoje standardne književnosti je napravio 1996. godine napisavši “novinarskim” stilom knjigu »Vijest o otmici«, koja govori o kolumbijskoj narkomafiji.
Početkom ljeta 1999. počele su se širiti misteriozne glasine o Markezovoj tajanstvenoj bolesti, neko je čak 9. jula 1999. plasirao na internet kako je pisac dan ranije umro u Meksiko Sitiju. Istina je bila da se on još u proljeće počeo loše osjećati, kako je postao toliko slab da se počeo onesvješćivati i u bolnici je postavljena dijagnoza Hodžkinovog limfoma. Terapija je bila uspješna, a u medijima se spominjao limfom niske zloćudnosti. Za to vrijeme Markez se potpuno predao poslu, sve u strahu da svoja djela na kojima je radio neće nikada završiti.
U jesen 2002. objavio je prvi dio autobiografije »Živjeti da bi se pripovjedalo« a prvih 50.000 primjeraka prodato je u svega dvije nedjelje. Prvi dio memoara govori i o odnosima njegovih roditelja, a završava 1955., odnosno objavljivanjem prve priče. Knjiga otkriva porijeklo likova i pripovijesti iz »Sto godina samoće«, »Pukovniku nema ko da piše« i »Hronike najavljene smrti«. U drugom dijelu piše o životu do objavljivanja »Sto godina samoće«, a treći o prijateljstvima s nekim od najpoznatijih svjetskih vođa, poput Kastra ili bivšeg američkog predsjednika Bila Klintona, o kojem je napisao vrlo interesantan novinski profil tokom skandala s Monikom Levinski.
