Publije Ovidije Nazon (lat. Publius Ovidius Naso, rođen 20.03.43. pne., umro 17. ili 18. n. e.). jedan od najvećih pjesnika rimske književnosti te s formalne strane majstor elegijskog distiha. Glavne su mu teme bile ljubav, ostavljene žene i mitološka preobraženja. Njegova poezija, na koju su se ugledali mnogi pisci kasne antike i srednjeg vijeka, vjekovima je vršila ogroman uticaj na evropsku umjetnost i književnost.
Biografija
Ovidije je rođen u srednjoitalskom gradu Sulmonu (danas Sulmona) u imućnoj porodici viteškoga staleža. Dobio je retorsko obrazovanje, ali je na praktičnoj retorici radio preko volje i uvijek više naginjao poeziji:
Često sam probao ja prozni da napišem tekst.
Sama od sebe, međutim, u metre se slagala pjesma,
to što bih pisao sve – ipak bi ispalo stih.
Scribere temptabam verba soluta modis.
Sponte sua carmen numeros veniebat ad aptos,
et quod temptabam scribere versus erat. (Trist. IV, 10, 24–26)
Ovidije nije ulazio u javni život, i političku karijeru je rano ostavio zauvijek. Kako je bio imućan, predao se bezbrižnom životu i poeziji. U Rimu je imao dobrih veza s visokim društvenim krugovima, pa je bio rado priman i na Avgustovom dvoru.
8. nove ere morao je iznenada, iz nama nedovoljno poznatih razloga, po Avgustovoj naredbi otići u progonstvo u crnomorski grad Tomi (danas Konstanca). S pravne tačke gledišta, njegovo izgnanstvo nije bilo teška kazna progonstva (exilium), koja je podrazumijevala mahom gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine, već samo blaže protjerivanje (relegatio), pa pjesnik nije patio od oskudice i ipak se snašao u hladnoj i varvarskoj sredini, među Getima i Sarmatima koji su ga toplo primili. Tu je naučio getski i sarmatski, pa je osim latinskih tužbalica pisao stihove i na getskom jeziku. Neposredan povod za ovu kaznu bio je možda nekakav ljubavni skandal u Avgustovoj porodici u kome je na neki način učestvovao i Ovidije, najvjerovatnije kao posrednik ili samo kao očevidac. Kao dalji uzrok mogla je biti i Ovidijeva ljubavna poezija, koja je – frivolna kakva je bila – mogla biti smatrana raskalašnom i usmjerenom protiv proklamovane obnove starorimskog morala u Avgustovom principatu. Ovidije u svojim pjesmama na nekoliko mjesta govori o Avgustovom gnjevu, ali uvijek u opštim crtama (on kao uzrok za taj gnjev navodi “dva zločina: pjesmu i grešku” – duo crimina: carmen et error, Trist. II, 207), tako da se ne može utvrditi o čemu se tačno radi. Ipak, neki nagovještaji postoje, npr.
Cur aliquid vidi? Cur noxia lumina feci?
Cur imprudenti cognita culpa est? (Trist. II, 103–104)
Inscia quod crimen viderunt lumina plector
peccatumque oculos est habuisse meum. (Trist. III, 5, 49–50)
Iz ovih nagovještaja te iz činjenice da su istovremeno u progonstvo otišli i Avgustova unuka Julija Mlađa i Decim Silan, za koga Tacit kaže da je bio ”in nepti Augusti adulter”, može se zaključiti da je Ovidije, izgleda, znao za vezu između ovo dvoje a da je propustio da o tome obavijesti Avgusta. Premda pjesnik u Tomima nije patio od siromaštva, ipak mu je progonstvo veoma teško palo, pa u pjesmama koje odande šalje u Rim opisuje svoje očajanje i moli cara da ga vrati u Rim ili bar premjesti u neko pitomije mjesto. Avgust bi možda bio i popustio, ali on umre, a njegov naslednik Tiberije nije htio ni da sasluša pjesnika. Utučen i rezigniran, Ovidije umire u Tomima 17. ili 18. godine nove ere.
Prema sadržini i hronologiji Ovidijeve pjesme mogu se podijeliti u tri grupe: ljubavne (Ljubavne pjesme, Heroide, Ljubavna vještina), mitološke (Metamorfoze, Fasti), pjesme iz progonstva (Tužaljke, Poslanice s Ponta).
