Branimir (Johnny) Štulić (Skoplje, 11.04.1953.), jugoslovenski rock muzičar iz generacije zagrebačkog novog vala, poznat kao frontmen grupe Azra.
Biografija
Njegov otac Ivan Štulić, porijeklom iz Nina (kod Zadra), bio je oficir u tenkovskim jedinicama Jugoslovenske narodne armije (JNA), u kasarni u Skoplju. Godinu dana pošto je Johnny rođen, njegova majka Slavica rodila je drugo dijete, sestru Branku.
Kad je Johnny imao 5 godina porodica se vraća u NR Hrvatsku jer je njegov otac dobio premještaj u Jastrebarsko, nadomak Zagreba. U tom je gradu Johnny pohađao osnovnu školu. 1960. porodica se seli u Zagreb. U naselju gdje su se Štulićevi doselili još nije bilo škole pa su roditelji Johnnyja upisali u školu u obližnjem Trnskom.
Važnu ulogu u tom periodu njegovog života odigrala je i Maja Ostir koja je prijatelju iz škole posudila akustičnu gitaru na kojoj je Johnny počeo svirati.
Poslije gimnazije nije odmah upisao fakultet, već je prvo odlučio odslužiti vojsku. Uniformu je obukao u kasno proljeće 1973. godine, da bi je nakon petneaest mjeseci skinuo i počeo studirati.
Studirao je filozofiju, ali je nekoliko puta mijenjao odjeljenja te se na kraju zaustavio na sociologiji i tu “zalutao” negdje “između prve i četvrte godine”. Dogurao je do šestog semestra, ali nagomilavši veliki broj nepoloženih ispita (tada se polaganje nekih ispita moglo odlagati do diplome) Johnny ipak napušta fakultet. U to vrijeme već je uveliko osnivao bendove. Neki su i raspušteni.
Mnogi njegovi znanci iz vremena dok je studirao govorili su kako je Štulić bio “jedanaesta gitara”. Nije poznavao note, svirao je poput mnogih samoukih gitarista, a ukus mu nije bio u skladu s vremenom: u to vrijeme je držao da je sevdah autentični zvuk njegovog podneblja koji najbolje dolazi do izražaja u makedonskim pjesmama. Kao samouki gitarista, vježbao je danonoćno i uvijek je bio u potrazi za prostorom za vježbanje.
Stvorivši grupu koja se munjevito popela na sam vrh ondašnje jugoslovenske rok-scene, u danima kada je “Bijelo dugme” već stagniralo, Johnny je raspustio Azru i 1984. godine otišao u Holandiju. U Holandiji je nastao trostruki album It Ain’t Like in the Movies at All. O ovoj ploči Johnny je rekao: “Ja sam naprosto morao nešto da radim u Holandiji. Četiri godine sam se mučio s tim albumom. Uradio sam dvije verzije. Prva je imala neku grešku s dolby sistemom. Ova druga, koju sam izdao u Sarajevu, takođe je imala grešku, ali je ipak izašla. To je zapravo neka vrsta filma. Sve ono što sam radio u Holandiji, stavio sam na tu ploču”.
Iz prvog dužeg Johnnyjeva boravka u Holandiji, tačnije u Utrehtu, datira i njegovo poznanstvo s današnjom mu ženom Jozefinom Frudmajer, jednom od sekretarica gradskog doktora.
Johnny se 1987. godine vratio u Jugoslaviju. Sa sobom je iz Holandije doveo novog basistu, Stephena Kippa.
1991. Johnny se do daljnjeg vratio u Holandiju.
Diskografija
Singlovi
Balkan / A šta da radim (Suzy 1979.)
Lijepe žene prolaze kroz grad / Poziv na ples / Suzy F. (Jugoton 1980.)
Đoni, budi dobar / Teško vrijeme (Jugoton 1982. koncertni)
E pa što / Sloboda / Gluperde lutaju daleko (Jugoton 1982.)
Nemir i strast / Doviđenja na vlaškom drumu (Jugoton 1983.)
Klinček stoji pod oblokom / Flash
Mon Ami / Duboko u tebi
Sardisale Lešočkiot manastir / Mamica su štrukle pekli / I to se događa ponekad
Albumi
Azra (Jugoton 1980.)
Sunčana strana ulice (Jugoton 1981. dupli)
Ravno do dna (Jugoton 1982. trostruki koncertni)
Filigranski pločnici (Jugoton 1982. dvostruki)
Singl ploče 1979. – 1982. (Jugoton 1982.)
Kad fazani lete (Jugoton 1983.)
Krivo srastanje (Jugoton 1984.)
It ain’t Like In The Movies At All (Diskoton 1986. trostruki)
Kao i jučer (Singl ploče 1983-1986)(Jugoton 1987. kompilacija)
Između krajnosti (Jugoton 1987.)
Zadovoljština (Jugoton 1988. četverostruki koncertni)
Samostalni albumi
Balkanska rapsodija (Jugoton 1989.)
Balegari ne vjeruju sreći (Jugoton 1990.)
Sevdah za Paulu Horvat (Komuna 1995. CD)
Anali (Komuna 1995. dvostruki CD)
Blase (Hi Fi Centar 1997.)
Knjige
Smijurija u mjerama – autobiografija u petnaestercu (Vreme Beograd 2005.)
Big bang – 1984.
Anonymous epygrams – 1987.
Priredio: Dragan Leković
