Vitomir Vito Nikolić (27.04.1934.-10.09.1994.), crnogorski pjesnik i novinar. Porijeklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Veoma rano ostaje bez majke koja umire od tuberkuloze, 1943. godine Italijani ubijaju njegovog oca, a za vrijeme rata ostaje i bez starijeg brata koji je poginuo od bombe.
Čija Li Si
Čija li si noćas — ko te
ljubi pijan od lepote,
i u mekoj kosi sanja
svet pun tvoga šaputanja.
Srećo moja davno prošla
kome li si dobrodošla
ove noći dok zla ciča
moju studen svetu priča,
i dok vetar grubo guši
zaostali sjaj u duši.
Čija li si noćas — čija,
kome tvoje sunce sija
kao što je meni sjalo
tako malo,
tako malo.
Nakon rata, živio je u sirotištu sve do 18 godine. Većinu svog života proveo je u Nikšiću, živio je u siromaštvu i volio je kafanski život. Cijelog života bolovao je od plućnih bolesti izazvanih teškim životnim okolnostima, i zbog toga je bio čest posjetilac bolnica i sanatorijuma. Stalno je bio u sukobu s vlašću, zbog čega je neko vrijeme bio u zatvoru.
Drumovanja
Pjevaju u meni drumovi snažni,
drumovi dobri kao dlan očin.
Moram danas otić nekud, da potražim
malo odmora za umorne oči.
Idem bez pozdrava, bez poruka,
ovako lijepo pomućenog uma,
da tražim okuka, okuka, okuka,
i iza svake – samo parče druma.
Pustite me, pustite da odem,
bez pitanja kako, i zašto, i dokle,
drumovi uvijek nekuda vode,
a ja sam nomadskom glađu proklet.
Prve knjige poezije koje Vito Nikolić objavljuje su: Drumovanja i Sunce, hladno mi je. Ove zbirke poezije izdaje sam, bez izdavača, te sam snosi troškove njihovog izdavanja.
Idem
Bjelim drumom očajno proboden
drumujem, skitač, bez lijeka.
Idem kuda me oči vode.
U san, u pjesmu, u riječ, u čovjeka…
Jednom ću tako i u smrt da odem,
pa ako, slučajno, umrem — neka.
Od 1969. Vitomir Nikolić je živio u Podgorici. Radio je kao novinar u listu Pobjeda do 1991. godine, kada je zbog nepristajanja na ratnohuškačku uređivačku politiku u tom listu dobio otkaz. Za taj list piše kratke priče pod naslovom Crnom Gorom, putem i bespućem.
Još mogu poneki osmijeh da slažem
Još mogu poneki osmijeh da slažem,
poneku sreću da odglumim,
još mogu ponešto lijepo da kažem
svakome osim sebi.
Ne daju mi bolnice, brezovici,
bežanijske kose, kasindoli.
Uzalud se vraćam nekad dragoj slici,
ptici, nebu, lišću..
Boli,
boli,
boli…
I krijem se tako krvav, unakažen
u zavjese svoje crne strašne kiše…
Još mogu poneki osmijeh da slažem
ali sve tiše,
tiše,
tiše…
Ponekad je priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je znao da razgali i uzbudi svojim stihovima. Pisao je i pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce. Zadnjih godina, pred smrt, zgrožen surovošću nove ratne i poratne jave, nije učestvovao na književnim manifestacijama, i rijetko je izlazio iz kuće.
Umjesto molitve za daleku
Ponekad, davna, sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.
Gdje li si noćas, ti daleka,
da li si negdje svila dom,
ili još uvijek, ko nekad,
lutaš ponoćnim Beogradom?
Da li još tražiš onog čudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si tražila uzaludno
i one noći kad smo se sreli.
Traži, samo traži, tragaj,
on ipak jednom mora doći
iz tvojih lijepih snova, draga,
u tvoje nimalo lijepe noći.
Kao što dođu ove pjesme
iz divnih šuma nepoznatih
pravo u naše ružne nesne,
u gorku zbilju kasnih sati.
Ponekad tako sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.
Vitomir Vito Nikolić preminuo je tiho, u snu, u svom stanu u Podgorici 10. septembra 1994. godine.
Izvor: Nova knjiga
