Nakon 28 godina od vojnog poraza koji je pretrpio kao mladić, car Vasilije II će pobijediti neprijateljski varvarski narod koji je prijetio granicama njegovog carstva i ponijeti nadimak Bugaroubica.
Još od početka 7. vijeka, Vizantiji je na granici sa Dunavom pretila opasnost od Bugara. Kako se ovaj konjanički narod vremenom naselio duž donjeg sliva rijeke i nametnuo svoju vlast slovenskom stanovništvu – koje je na iste prostore došlo neposredno prije njih – zajedno su krenuli da vrše napade na vizantijsku teritoriju i Carigrad.
Tokom narednih nekoliko vjekova, bugarski narod je prešao u hrišćanstvo i asimilovao se sa Slovenima, ali i formirao ogromno carstvo koje je obuhvatalo djelove današnje Srbije, Bosne, Makedonije i Trakije. Bivši bugarski kan sada je nosio titulu cara, otvoreno prkoseći autoritetu vizantijskog vladara. 969. godine, car Jovan I Cimiskije je uspio da pobijedi bugarskog cara Borisa II i odvede ga u zarobljeništvo u Carigrad. Samim tim uspio je i da pripoji istočnu Bugarsku svom carstvu. Vizantinci su na trenutak povjerovali da su muke sa ovim “varvarskim” narodom gotove.
Ali kako oni nisu željeli da trpe vizantijsku vlast, godine 976. su se ujedinili pod vođstvom Samuila i objavili rat carstvu pod čijom upravom su se nalazili. Upadi na neprijateljsku teritoriju su nastavljeni, te su ubrzo osvojili Larisu, vizantijsku prestonicu u Tesaliji. Uporedo sa ovim dešavanjima na presto stupa car Vasilije II, mladić koji je vrlo brzo pokazao interesovanje za vojne pohode i znanje o vojnim taktikama.
Ipak prije nego što se konačno obračunao sa Bugarima, morao je prethodno da pretrpi ponižavajući poraz od njih i pokušaj svrgavanja s vlasti. Ali iz bijesa se rodio inat, koji je vremenom doveo do osvete.
Zašto je car Vasilije II dobio nadimak Bugaroubica?
Taj trenutak je došao 996. godine kada je odnio važnu pobjedu na otvorenom polju protiv Bugara – a nakon što je Vasilije II zajedno sa vojskom godinama vodio ratove malih razmjera koje im je omogućilo da steknu iskustvo u ratovanju sa ovim narodom. Ubrzo potom je riješio da krene u veliku ofanzivu protiv svojih sjevernih neprijatelja.
Prvo je osvojio oblast Mezije, a zatim je nakon pobede nad Samuilom u bici kod Skoplja 1004. godine – uspio da povrati i južnu Makedoniju i Tesaliju. Prema vizantijskim istoričarima on je nakon toga svakog proljeća napadao bugarsku teritoriju koja je postajala sve manja, kao i uticaj samog Samuila.
Zbog čega je u ljeto 1014. godine očajni bugarski monarh odlučio da spriječi uobičajeni vizantijski napad na Bugarsku, izgradnjom utvrđenja u doline Кleijdion sa ciljem da zatvori prolaz kroz rijeku Strumu pred osvajačima. Upravo tu se i odigrala odlučujuća bitka između Vizantinaca i Bugara.
Nakon niza napada na utvrđenja, Vizantinci su 29. jula 1014. godine krenuli u frontalni napad uslovljen manevrima bugarske pozadine – koji im je donio pobjedu. Bitka je bila veoma krvava za obije strane, ali je Vasilije II odnio pobjedu nad protivnikom Samuilom i na taj način nakon 28 godina ispunio zakletvu da će se osvetiti onima koji su mu nanijeli ponižavajući poraz.
Međutim, sama pobeda nije bila dovoljna, a prema hronikama on je nakon bitke zarobio oko 10.000 protivničkih vojnika. U znak odmazde za smrt svojih generala, naredio je da se svi oni podvrgnu uobičajenoj kazni za pobunjenike u Vizantiji – osljepljenju usijanim gvožđem na oba oka. Dok je samo nekolicinu oslijepio na jedno oko, kako bi mogli da povedu nazad u Bugarsku svoje drugove.
Priča se da je dolazak ove jezive povorke slijepaca u Serdiku, današnju Sofiju, u tolikoj mjeri pogodio cara Samuila da je doživio napad i umro dva dana kasnije. Od tada je Vasilije II bio poznat kao “Bugaroubica”, iako su bile potrebne još četiri godine da se bugarska pobuna uguši i da car Vasilije II pobjednički uđe u Serdiku.
