Anton Pavlovič Čehov (rus. Антóн Пáвлович Чéхов, Taganrog, 29. januara 1860—Badenvajler, Njemačka, 15. jula 1904), pripovjedač i najznačajniji ruski dramski pisac.
Prve priče je objavio kako bi mogao da se izdržava u toku studija medicine. U književnosti se pojavio kratkim humoreskama, sažetog izraza i karakterizacije, zatim je prešao na novele i pripovjetke, gdje se njegov tužni humor postepeno pretvorio u rezignaciju i očaj. Istu tematiku obrađivao je i u dramama, u kojima nema ni tradicionalnog zapleta ni raspleta, kao ni pravih junaka ili jakih strasti, nego je u njima naglašena lirskim elementima sugestija atmosfere u kojoj se odvija život njegovih junaka. Smatra se, uz Mopasana, najvećim novelistom evropskog realizma, dok je svojim dramama izvršio, a i danas vrši, jak uticaj na evropsko pozorište.
Biografija
Rođen je kao treće od šestoro djece trgovca Pavela Jegoroviča i Jevgenije Jakovljevne Morozove. Od 1876. do 1879. Čehov pohađa osnovnu i srednju školu u Taganrogu, često posjećuje pozorište, objavljuje tekstove i uređuje školske novine. Čehovljev otac 1876. godine bankrotira i seli sa porodicom u Moskvu, dok Anton ostaje u Taganrogu. U to vrijeme Čehov piše svoju prvu dramu “Bez oca”, koja nije pronađena sve do danas. Anton P. Čehov 1879. godine završava srednju školu i odlazi u Moskvu, gdje upisuje medicinu na Moskovskom univerzitetu. Tokom studija objavljuje anonimne članke u studentskim časopisima, a ubrzo uzima i pseudonim Antoša Čehonte pod kojim piše u časopisima Peterburška gazeta, Novo vrijeme, Oskolki i Ruska misao. Između 1880. i 1887. piše još pod pseudonimima: Doktor koji je izgubio svoje pacijente, Brat moga brata, Čovjek bez… i t.d.
1881. godine Čehov piše dramu koja će kasnije postati poznata pod imenom Platonov, a zanimljivo je da je ta drama izdata tek 1923., skoro 20 godina nakon autorove smrti. Studirao je medicinu i bio kotarski ljekar, ali zbog nedovršenog diplomskog rada nije stekao ljekarsku titulu. Započinje praksu u Čikinu, a iste godine objavljuje zbirku priča Melpomenine priče, dok u decembru prvi put pati od simptoma tuberkuloze. 1884. piše i jednočinku Na glavnom putu. Radnja jednočinke događa se u krčmi na glavnom putu, tekst nije prošao cenzuru i ocijenjen je nepodobnim za izvođenje, te je prvi put objavljen 1914. povodom desetogodišnjice Čehovljeve smrti. Godinu dana kasnije Čehov putuje u St. Peterburg, gdje upoznaje izdavača Alekseja Suvorina i slikara Isaka Levitana s kojima postaje blizak prijatelj, te ubrzo počinje pisati i objavljivati tekstove u Suvorinovim novinama Novo vrijeme. U aprilu 1890. Čehov odlazi na putovanje kroz Sibir do ostrva Sahalin, gdje kao ljekar istražuje život u zatvoreničkim logorima, nakon toga plovi još Tihim i Indijskim okeanom, a na putovanju se zadržava do oktobra iste godine. Putovanja su u Čehovljevom životu bila konstanta, pa tako već 1891. ide u obilazak zapadne Evrope, a iste godine izdaje novele Dvoboj i Žena sa sela. Kupuje malo imanje u Melihovu, gdje seli sa porodicom.
Epidemija kolere nastupa u razdoblju 1892.-1893., a Čehov kao jedan od vodećih ljudi u pokrajinskoj sanitarnoj komisiji, besplatno liječi najsiromašnije seljake i bori se protiv gladi. Objavljuje 11 priča među kojima je i Moja žena, Skakavac i jednočinku Jubilej.
1893. upušta se u ljubavnu avanturu s Likom Mizinovom, s kojom se neće vjenčati ali će mu ona poslužiti kao inspiracija za lik Nine u drami Galeb. Piše Ostrvo Sahalin, izlaze mu tekstovi Anonimna priča i Veliki Volođa i mali Volođa. Zdravlje mu se pogoršava 1894. te putuje u Italiju i Pariz. Objavljuje djela Student, Učitelj književnosti, Crni monah.
Konstantin Sergejevič Stanislavski i Vladimir Nemirovič Dančenko otvaraju 1897. Moskovski hudožestveni teatar, što će ubrzo imati veliki uticaj na Čehovljev dalji rad. Čehovu umire otac, a on sam boravi u bolnici zbog prvog akutnog napada plućne tuberkuloze. U septembru putuje u Francusku na liječenje, a objavljuju mu se drame Ujka Vanja, Ivanov, Galeb i jednočinke kao i priče Seljaci, Kod kuće i Divljak. U maju 1898. Čehov se vraća iz inostranstva i živi neko vrijeme na Jalti, gdje preživljava drugi napad tuberkuloze.
Čehov prodaje sva autorska prava na svoj rad izdavaču A. F. Marksu za 75.000 rubalja, što bi u današnoj vrijednosti bilo oko 80.000 dolara, i počinje da uređuje svoja sabrana djela. Iste je godine nagrađen Ordenom sv. Stanislava za rad u obrazovanju. Piše i objavljuje tekstove Na službenom poslu, Draga, Dama sa psetancetom. Tog ljeta prodaje imanje u Melihovu i gradi kuću na Jalti.
Umjetnik 1903. objavljuje svoju poslednju priču Zaručena, te mu izlazi drugo izdanje sabranih djela u 16 tomova. U junu cenzori zabranjuju izvođenje Čehovljevih drama u niskobudžetnim pozorištima za radničku klasu, a u septembru završava dramu Višnjik.
Nakon toga, zdravlje Antona Pavloviča Čehova se pogoršava. Početkom juna Čehov putuje sa suprugom Olgom Kniper na liječenje u Njemačku gdje 15. jula umire u Badenvajleru. Sahranjen je 22. jula na groblju Novo-devičje u Moskvi.
Antona P. Čehova nazivaju začetnikom psihološkog realizma. U njegovim dramama ne postoji tipičan dramski sukob već sve što se događa u drami proizilazi iz psiholoških stanja, osjećaja i unutrašnjih sukoba likova. U Čehovljevim dramama su vrlo detaljno ispisane didaskalije i opisana mjesta radnje što doprinosi opštem razumijevanju likova i njihovih psiholoških stanja.
Značajnija djela:
Drame:
Galeb (rus. Чайка) (1896)
Ujka Vanja (rus. Дядя Ваня) (1897)
Tri sestre (rus. Три сёстры) (1900)
Višnjik (rus. Вишнёвый сад) (1903)
Zbirke priča:
Melpomenine bajke (1884)
Šarene priče (1886)
U pomračini (1887) itd.
Za Press priredio: Dragan Leković
