Bombardovanju Savezne republike Jugoslavije 1999. prethodili su pregovori između Srpske i delegacije kosovskih Albanaca u francuskom dvorcu Rambuje iz februara te godine. Azem Vlasi nekadašnji visoki funkcioner u SFRJ kaže za Danas da je vjerovao da će Rambuje donijeti političko rješenje za Kosovo i da do bombardovanja nije moralo da dođe.
„Ako ne sporazumno rješenje će biti nametnuto, Kosovo neće biti ostavljeno pod vlašću Srbije jer je upravo to dovelo do sukoba“, priča Azem Vlasi prisjećajući se o čemu je razmišljao pred početak pregovora u Rambujeu 6. februara 1999. godine.
Ovi pregovori su organizovani na inicijativu Kontakt grupe na čelu sa Kristoferom Hilom iz Sjedinjenih Američkih Država, Borisom Majorskim iz Rusije i Volfgangom Petričem iz Evropske unije.
Vlasi kaže da je u „podsvjesti strahovao“ da bi Srpska strana mogla da ponudi status republike za Kosovo u sastavu SRJ.
„Ipak, znao sam da oni to neće prihvatiti. U tom slučaju je bilo jasno da zemlje Kvinte, kao posrednici, neće više tolerisati Miloševića, što jeste bila šansa za nezavisnost Kosova kao jedino moguće rješenje“, kaže Vlasi.
Rambujeu je, kako dalje navodi naš sagovornik prethodilo „rušenje ustava“ SFRJ i poništavanje ustavne autonomije Kosova od strane Slobodana Miloševića krajem marta 1989. godine.
„Albanci su pružili miran i nenasilan otpor. Milošević je uspio da iznudi uvođenje vanrednog stanja na Kosovu marta 1989. nakon rudarskog štrajka u Starom trgu“, priča Vlasi.
Milošević je organizovao miting u Beogradu 28. februara 1989. godine, na kojem je su okupljeni skandiralo: „Uhapsite Vlasija“, na šta je Milošević odgovorio: „Ne čujem vas dobro, ali biće hapšenja“.
„To je značilo razlaz i sukob Miloševićevog režima sa svim Albancima koji će nakon decenije okupacije Kosova, 1998-e godine prerasti u oružani.“, priča Vlasi.
Sjedinjene Američke Države i zemlje Evropske unije su u diplomatsku akciju krenule početkom 1999. godine jer, kako Vlasi kaže, svijet je bio umoran od onoga što se desilo u BiH i Hrvatskoj.
U Rambujeu se dvije delegacije nisu ni sastajale, Srbi su imali zahtjev da se OVK razoruža i da Kosovo ostane u sastavu Srbije, a Albanci su htjeli da Kosovo postane nezavisno.
Vlasi smatra da je bilo jasno da se dvije strane ne mogu dogovoriti.
„Zato su tekst predloga za rješenje ponudili posrednici, a od strana se tražilo ,’Uzmi ili ostavi’’. Uz to, Albancima je rečeno da ako ne prihvate, neka sami vide sta će i kako sa Srbijom, A Srbima je rečeno da ce biti vojna intervencija ako odbiju“, priča Vlasi.
Delegaciju Kosova predvodili su Ibrahim Rugova, Hašim Tači, Edita Tahiri i Fehmi Agani, a srpsku stranu predstavljali su Ratko Marković i Nikola Šainović.
„Delegacija kosovskih Albanaca je prihvatila i potpisala predloženo rješenje, jer je predloženi tekst trasirao put ka nezavisnosti Kosova ali ne odmah, već putem referenduma kroz tri godine. Bilo je predviđeno i razmještanje 30.000 NATO vojnika kao čuvara mira“, priča Vlasi.
Srpska delegacija je, nakon 17 dana pregovora, odbila potpisivanje sporazuma i NATO bombardovanje SR Jugoslavije je otpočelo 24. marta 1999. godine.
„Milošević je imao drugi plan. Vojni vrh je u jesen 1998. sačinio plan operacije nazvan ,,Potkovica’’ za protjerivanje Albanaca sa Kosova u najvećem mogućem broju“, navodi Vlasi.
Smatra i da je Milošević vjerovao da će ako dođe do bombardovanja, operacija protjerivanja Albanaca biti ubrzana.
„Računao je da to neće dugo trajati i Srbija neće imati velike posljedice, a korist od protjerivanja Albanaca će biti trajna, za šta će okriviti NATO“, kaže Vlasi.
Dodaje da do bombardovanja nije moralo doći.
„Ne bi stradali ni Albanci ni Srbi, prema Rambujeu je Kosovo moglo biti nezavisno. Odnosi između Kosova i Srbije bi bili bolji. Milošević je za sobom ostavio posljedice od kojih se Srbija nikako ne oporavlja“, zaključuje Vlasi.
