Demokratska partija socijalista (DPS) suočava se sa sve intenzivnijim pritiskom javnosti i institucija da se suoči sa mračnim dijelovima svoje prošlosti. Svjedočenje Milana Paunovića, bivšeg bezbjednosnog operativca i dugogodišnjeg kadrovika bliskog strukturama vlasti, otvorilo je Pandorinu kutiju — potvrdivši ono što su mnogi godinama tvrdili, ali malo ko imao snage ili interesa da dokaže: da je unutar državnog aparata egzistirala paralelna struktura moći, poznata u javnosti kao “crne trojke”, koje su djelovale mimo zakona, u interesu očuvanja autoritarne kontrole nad društvom.
DPS i “država u državi”
“Crne trojke” — neformalni represivni mehanizmi, za koje se tvrdi da su činili kombinaciju ljudi iz tajne policije, kriminalnih krugova i političkih struktura — dugo su smatrane urbanom legendom. Paunovićev iskaz, međutim, daje im stvarne konture. On govori o fizičkom nasilju, likvidacijama, zastrašivanju i političkom progonu — sve to pod velom državnog interesa, a zapravo u funkciji očuvanja jednopartijske vlasti.
U normalnim okolnostima, iskaz čovjeka sa Paunovićevim dosijeom i pozicijom bio bi poziv na unutrašnje čišćenje i institucionalno suočavanje s odgovornošću. No, DPS je izabrao drugačiji kurs: umjesto introspekcije i suočavanja s prošlošću, partija pokušava diskreditovati svjedoka, nazivajući ga nepouzdanim, mentalno nestabilnim, ili čak politički motivisanim.
Ovakva strategija — ignorisanje činjenica i napad na ličnost umjesto na argumente — podsjeća na dobro poznatu matricu iz prošlosti. Time DPS ne samo da gubi kredibilitet kod građana, već i pokazuje da nije naučio lekcije iz sopstvenog političkog pada. Pokušaj relativizacije Paunovićevog svjedočenja zapravo je odraz straha: jer ono što on govori ne pogađa samo pojedince, već direktno kompromituje temeljni narativ o stabilnosti, institucionalnosti i evropskom putu koji je DPS godinama gurao u prvi plan.
No, sve je teže prikriti istinu u vremenu kada informacije brže putuju, a građani su informisaniji i politički osvješteniji. Umjesto da preuzmu makar dio odgovornosti i simbolično se ograde od zločina koji su se dešavali u njihovo ime, DPS se ponaša kao da su i dalje neprikosnovena vlast, a ne opozicija koja pokušava da redefiniše sebe.
Bumerang istine
Napadi na Paunovića mogli bi se lako pretvoriti u politički bumerang. Javnost uglavnom vjeruje njegovim tvrdnjama jer se uklapaju u već poznati obrazac djelovanja režima — od afere “državni udar”, preko prisluškivanja, pa sve do nerasvijetljenih ubistava novinara i opozicionara. Ignorisanje tih tema vodi DPS u još dublju političku izolaciju.
Ne treba zaboraviti: problem nije samo u onome što je bilo, već u tome što se partija i dalje ponaša kao da bi isto ponovo radila, kada bi joj se ukazala prilika.
Izbor između katarze i propasti
DPS je pred jasnim raskršćem: ili će priznati da je dio njenih struktura učestvovao u zloupotrebama i jasno se distancirati od prošlosti, uz eventualne personalne i političke konsekvence — ili će nastaviti da uporno brani ono što je neodbranjivo, rizikujući da izgubi i ono malo političkog kapitala koji joj je preostao.
U vremenu kada Crna Gora traži izlaz iz tranzicione tame i pokušava da izgradi vladavinu prava, negiranje istine nije samo moralni poraz, već i direktna prijetnja demokratiji. Suočavanje s istinom je bolno, ali neophodno — i za DPS, i za društvo u cjelini.
Izvor: Borba.me
