Povodom presude Osnovnog suda Podgorica P 3110/21 od 14.1.2021. godine i presude Višeg suda u Podgorici (uz preinaku troškova) Gž 815/23 od 10.5.2023. godine kao – izvršna isprava.
Piše: Vladan Bojić
Prvostepenom presudom je odlučeno verbatim: “Usvaja se tužbeni zahtjev pa se poništava Odluka tuženog o imenovanju generalnog direktora Radio i Televizije Crne Gore broj 01-5582 donijeta dana 6. avgusta 2021.godine kao nezakonita uz određenje troškova od 907,50 eura tužiocu na teret tuženog”. Drugostepenom presudom je potvrđena prvostepena presuda i stekla pravni kvalitet pravnosnažnosti uz preinaku rješenja o troškovima na 765,25 eura (odluka o troškovima je uvijek rješenje ma gdje bila). Tuženi je u parničnom roku platio troškove postupka mimo postupka prinudnog sudskog izvršenja, što će reći da tužilac nije podnosio ma kakav predlog za izvršenje po osnovu te pravnosnažne presude. Zaobilazak sudskog izvršnog postupka i uz nepodnošenje predloga za prinudno izvršenje tužioca/ povjerioca ima svoje i te kako inherentne i to izričito pravne razloge. Naime, da je tužilac podnio predlog za izvršenje, mogao je jedino naplatiti troškove postupka jer su činidbene/kondemnatorne naravi a dok bi u pogledu glavne stvari njegov predlog za izvršenje bio odbačen kao nepodoban za izvršenje.
Naime, u pravništvu, naročito izvršnom pravu, odvjakada je poznato da samo kondemnatorne odluke (dare, facere, non facere et pati: davanje, činjenje, nečinjenje i trpljenje) mogu biti predmet izvršenja. Po opštim zvaničnim i medijskim saznanjima, SDT je pokrenulo postupak protiv generalnog direktora RTCG Borisa Raonića, rukovodioca pravne službe tuženog Želimira Mićovića i adv. tuženog Zorice Đukanović. Javni narativ je u tome da se sumnja u krivicu imenovanih zato što nijesu izvršili presudu ili je nijesu izvršili na pravnovaljan način u različitim svojstvima saizvršilaštva. To se eksplinira zato što je tuženi, odnosno što ova lica nijesu izvršila “ponovni izbor” od “preostalih” kandidata, što sugeriše da je presudom Boris Raonić diskfalifikovan, to jest, eliminisan, da to u presudi piše, što jeste neistina. Tuženikov nadležni organ je po opštim saznanjima sproveo ponovni izbor i izabrao B. Raonića između prijavljenih kandidata na period ostatka mandata, do 6. avgusta 2025. godine a ne do 6. avgusta 2027. godine iako ponovni izbor podrazumijeva četvorogodišnji mandat čime je potencijalno nanio štetu Raoniću. Pomenuti pravnici, Mićović i Đukanović se očito terete za pogrešne pravne savjete kao podstrekači. To bi se sumarno moglo izvesti iz statusa pravnog stanja kojima aktuelno raspolažem.
Silogizam: Po heteronomnoj procesnoj pravnoj normi iz člana 20 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju: „Sudska odluka je izvršna ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze izvršnog dužnika”. A po jednakoj takvoj procesnoj imperativnoj pravnoj normi iz člana 22: “Izvršna isprava je podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni izvršni povjerilac i izvršni dužnik, kao i predmet, vrsta, obim i rok ispunjenja obaveza.“ Ne postoji pravni udžbenik, teorija, sve do priručnika za polaganje pravosudnog ispita koja ne kaže ne svodi nama procesni i opšti pravni aksiom elementarnih pet konstanti.
1.) U izvršnom pravu se mogu izvršavati samo kondemnatorne odluke, i koje su podobne za sudsko rješenje. Osnovni aksiom je načelo formalnog legaliteta, po kojem je izvršni sudija tim i javni izvršitelj u izvršnom postupku “vezan isključivo izrekom izvršne isprave, ne može je mijenjati, dopunjavati usaglašavati, preinačavati”. Izvršni postupak ima za cilj da se u njemu prinudno sprovede potraživanje dosuđeno izrekom izvršne isprave. Ključno načelo strogog formalnog legaliteta znači potpunu vezanost sadržinom izreke izvršne isprave i da se niko ne može upuštati u ocjenu njene zakonitosti niti pravilnosti. Između sadržine izreke izvršne isprave i izvršenja mora postojati strogi identitet. Tok izvršenja mora biti strogo usklađen sa izrekom izvršnom ispravom. Izvršenje je “sledujuće”, “kasnije” strogo sprovedbene prirode. Pri izvršenju se ne smiju preispitivati pitanja na kojima se zasniva izvršna isprava, jer bi se time narušilo načelo pravnosnažno presuđene stvari koje nalaže da se o onome što je izrekom pravnosnažno presuđeno više ne može “suditi”. Štiteći “pravnosnažno presuđenu stvar”, načelo strogog formalnog legaliteta štiti i pravnu sigurnost kao i jedinstvo pravnog poretka, sprečavajući da se o istom donesu različite odluke (1. u parničnom, 2. u izvršnom 3. u paricionom izvršenju).
Samo obrazloženje presude ne postaje pravnosnažno, ni utvrđeno činjenično stanje koje je bilo osnov za donošenje te presude dato u obrazloženju, na osnovu koga je i odlučeno, ne postaje pravnosnažno. Nema dilema da pravnosnažnost nastaje samo spram izreke presude, obrazloženje sudske odluke nije podobno za sticanje pravnosnažnosti, to ni stavovi suda iskazani kroz ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nijesu podobni za pravnosnažnost. Stavovi parničnog suda o pitanjima na kojima se donosi presuda ne mogu biti pravnosnažni. Pravnosnažna je samo odluka donijeta na osnovu zauzetih stanovišta. Stavovi obrazloženja ne predstavljaju samostalnu pravnu cjelinu već samo daju obrazloženje i pravnu osnovu donijetoj odluci, pa zato i ne postaju pravnosnažni.
2.) Izvršne isprave mogu biti samo kondemnatorne/činidbene odluke, a deklaratorne/utvrđujuće i konstitutivne/preobražajne odluke nijesu izvršne isprave. U konkretnom imamo još i dodatni propust, to jest, pravni deficit, budući da tužilac u tužbenom zahtjevu nije uvrstio/artikulisao inače standardnu kondemnaciju u istom stavu petituma ili posebno: Obavezuje se tuženi da ponovno izvrši izbor između kandidata prijavljenih na konkurs u određenom roku. Ne. Taj propust tužilac naknadno a posteriori sada improvizuje u skladu sa svojim tendencijama, i željama kojih nema u izreci presude.
3.) S druge strane nije kriv parnični sud, jer je njegovo odlučivanje ograničeno tužbenim zahtjevom koji sud ne smije prekoračiti. Time je ostao da zvrji arbitrerni manevarski prostor koji se, kako vidimo, koristi čak u potezanje krivične odgovornosti navedenih lica i to još pravnika-advokata zbog pravnog savjeta što je apsurdno, oštro suprotstavljeno temeljnim principima i ulozi pravnika i advokature uopšte. Posredi je ozbiljno pravno nerazumijevanje koje škodi osnovama vladavine prava, stvara laičku zabunu, polupravničku konfuziju, medijski progon i angažovanje čak SDT. To jeste nedopustivo. Tuženi nije imao prestaciju iz izreke presude da po njoj postupi već se rukovodio tim da je odluka o kojoj se raspravljalo u parnici iz koje je ishodovana pravnosnažna presuda poništena pa je odgovorno s primjerenim stepenom diligencije (iako mu sud izrekom to nije naložio) ponovio postupak i donio novu odgovarajuću odluku o izboru jer je to na njemu, pošto se u pravništvu zna da sud ne postavlja i da sud ne smjenjuje direktore a sudi po pravilima nepotpune sudske jurisdikcije.
Više je nego izvjesno da je tužilac naknadno uvidio sopstveni propust, pa umjesto da podnese novu tužbu (eventualno da traži od suda meritornu presudu) protiv nove odluke o izboru, vidjevši da je to duži pravni put, potegao besmislenu krivično-pravnu argumentaciju kod SDT, kod “krivičara” računajući da po emanaciji “pravnici krivičari” nedovoljno vladaju datom problematikom što je u praksi raritet, ali ne i novost. Posežući za ovom prečicom tužilac teži ka negiranju osnova pravnosti.
4.) Nije sporno da predmetna pravnosnažna presuda nije izvršna isprava, nije sporno da ne podliježe postupku izvršenja, nije sporno da je kao presuda konstitutivne pravne prirode per se prouzrokovala pravnosnažnošću promjene u građansko-pravnim odnosima koje su u izreci presude izrečene a one se ogledaju u isključenju iz pravnog poretka ranije odluke. Nije sporno da izrekom presude tuženom nije naloženo kakvu konkretnu proceduru pri ponovnom izboru da sprovede, uz koja i kakva ograničenja, čak ni da sprovede ponovni izbor. Nije sporno da je tuženi ponovni izbor ipak sproveo, donio novu odluku, nije sporno da u nemanju naloga suda u izreci, tužilac improvizuje kakvu je trebalo – a nije. Svaka stranka u postupku je bespogovorno dužna da se pokori autoritativnim nalozima iz presude a nema pravo, nije vlasna da arbitrerno mimo izreke suda diktira šta je sud mislio a nije izrekao, čak da se bavi tumačenjima obrazloženja presude. Ono što je mislio a tužilac tražio SUD je rekao u izreci presude.
5.) In fine, u navedenom, najupečatljivija je krivična difamacija, prijavljivanje i čak krivični progon pravnika, odnosno advokata za pravni savjet, jer se kosi sa osnovnim postulatima pravničke profesije. To je necivilizacijski, jer je pružanje pravnih savjeta, pravne pomoći uopšte po definiciji obligacija sredstva a ne obligacija rezultata. Tako je odvajkada pa i danas regulisano u pravnoj teoriji i praksi, identično ljekarskoj pomoći. To je ozbiljno, prosto suludo pravničko nerazlikovanje. Da je drugačije (kako tužilac misli) pravnika i ljekara ne bi bilo, ove profesije prosto ne bi mogle postojati. Kada se nauči lekcija o tome šta je obligacija sredstva a šta rezultat, biće lakše svima.
Predmetno pravno mišljenje dajem u bona fidesu, ne poznavajući niti imajući bilo kakve veze sa učesnicima, to jest, akterima ovog “slučaja”, jer je iritantan, ugrožava osnov pravničke, odnosno advokatske djelatnosti ali i prava kao takvog a možda će koristiti.
Nadam se da će protagonisti ovog slučaja istupiti iz sfere – borniranog rasuđivanja.
Dr Vladan S. Bojić, advokat
