Nekadašni vojnik Jugoslovenske narodne armije (JNA) Veselin Bojović, jedan od zatvorenika logora “Lora”, govorio je za Gradsku RTV o iskustvima iz zloglasnog logora i šta se sve dešavalo tokom boravka u zarobljeništvu.
Bojović je u emisiji „Referat“ na Gradskoj RTV naveo da je boravak u logoru „Lora“ bio život bez života, te da je vidio sve i svašta što ni danas nakon više od tri decenije ne može da zaboravi, a da neke stvari nijesu za javnost i da nikad nijesu ispričane. O tome koliko je sve bilo strašno u logoru, najbolje ilustruje i to što su pojedini logoraši, kako kaže Bojović, molili za smrt.
U razgovoru se prisjeća kako je još kao devetnaestogodišnjak dobio vojni poziv, kao aktivni vojnik.
„Otišao sam 20. septembra 1991. godine u vojsku u Brčko. Nakon dva mjeseca i 20 dana sam dobio prekomandu, preselili su me u Čapljinu i završio sam u Gabeli – vojno skladište, gdje je samo bio naš magacin. Bio sam regularni vojnik, a sa mnom je bilo još 12 vojnika i tri oficira. U skladištu smo bili sve do 12. aprila 1992. godine kada nas je zarobila Hrvatska vojska. Naša komanda je bila u Mostaru, a tu su mogli da nas zakolju i na spavanju, jer smo tu bili ostavljeni samo sa automatskim puškama i sa po dva okvira metaka. Bili smo prepušteni sami sebi čak 15 dana. Zvali smo komandu u Mostaru, ali su nam oni samo rekli: ‘Nemojte se svakome predati’. Tada je naš kapetan dogovorio da će nas prevesti do naše granice i da će doći njihovi da nas prevezu. Sjećam se da je došao bijeli kombi i njih možda oko 15 uniformisanih sa kapuljačama. Uletjeli su u spavaonu, dokopali nas i odvezli nas za Neum. Bilo je oko 12 sati popodne, a tamo su nas držali do devet sati naveče. Tada su nas premjestili u tadašnji zatvor JNA – Loru. Tu su bili zatvorenici naše vojske“, navodi Bojović.
Tada, kako kaže, počinju i mučenja.
„Tu smo već imali ‘dobrodošlicu’. To je bio život bez života. Četvrti dan su nam davali malo hljeba i sira. Nijesu nam davali ni vode. Smješteni smo bili u male ćelije. Batinjali su nas i mučili. Bili smo među prvim zarobljenicima u Lori. Konstantno su nas ispitivali i maltretirali, odnosno tukli. Bilo je neizdržljivo slušajući jauke i drugih ljudi“, priča Bojović.
Ističe da je vidio „sve i svašta“, što ga i danas progoni.
„Vidio sam mnogo toga – od ubijanja do stavljanja u improvizovane sanduke. Bilo je mnogo krvi, ljudskih organa… Mnogo toga. Stavljali su nas i na indukciju, prskali šmrkovima. Kasnije su doveli i pilote i rezerviste, a nas su vodili da nešto i radimo, kako bi nas dodatno mučili. Tu je bio i čuveni blok C, gdje su ljudi vidjeli najstrašnije muke. Ne znam je li to rađeno u Jasenovcu što je rađeno tamo. I što sam vidio i što su mi ljudi pričali, a koji su preživjeli blok C. Luka Adžić je jedan od onih koji su preživjeli blok C, a tamo je bio cijelo vrijeme. Tamo je prošao najstrašnije muke. Stalno su ga tukli i mučili. To su bile velike muke“, kazao je Bojović.
Zvanične brojke govore da je u Lori ubijeno 14 zatočenika, a Bojović smatra da je ubijeno oko 70 ljudi.
„Mislim da je ubijeno 70 ljudi na razne načine – da li direktno ubistvo ili mučenjem i dokrajčivanjem na neki drugi način“, istakao je Bojović.
Navodi da je u logoru bilo i dobrih ljudi, te da braća Perišići nikad nijesu mučili zatvorenike, kao i da su pričali sa njima.
„Mario Barišić je dao iskaz o tome šta se dešavalo u Lori. Dovoljno je to za one koji kažu da nije postojala Lora. On je, kao stražar, vidio šta se sve tamo radilo. Spasilo nas je i to što nas je evidentirao Međunarodni Crveni krst. Nijesmo smjeli ništa da kažemo osim da nam je dobro“, kazao je Bojović.
Komentarišući izjavu hrvatskog ministra da „Lora“ nije bila logor i da je pravda zadovoljena i da su svi odgovorni odgovarali, Bojović je naveo da neko mora Grliću Radmanu da kaže „nemoj da lažeš“.
„Ne znam koliko ima godina, ali je ministar i morao je saznati šta se dešavalo u Lori. To znaju i obični građani. Postoje zapisi i svjedoci, a koji su davali iskaze i opet ništa. Od 2012. nijedno ročište u Hrvatskoj se nije održalo. I ostali koji su preživjeli dali su iskaze“, istakao je Bojović.
On i dalje vjeruje da pravda može biti zadovoljena.
„Ako naši budu htjeli može nešto da se uradi, u suprotnom će se sve zataškati. Neko se očigledno boji istine i pokušavaju sve da zataškaju. U tužilaštvu sam pitao zbog čega su ćutali ovoliko godina – zbog ovih ljudi, njihovih porodica i nas živih. Mnogo njih je u strahu i ne želi da svjedoči u Hrvatskoj. I ja bih teško otišao tamo. Da pređem granicu ne mogu. Jednom sam živu glavu izvukao i ne znam šta se sve govori tamo o meni“, kazao je Bojović.
Ističe da danas najviše osjeća duševne i zdravstvene posljedice svega što je preživio.
„Nema kojih zdravstvenih problema danas nemam. Često mi se sve vraća u snovima. Samo oni koji su to preživjeli mogu da znaju šta se sve tamo dešavalo, ali neke stvari se i ne pričaju i vjerovatno će se odnijeti u grob. Mnogi su i molili za smrt, što govorio o tome šta se sve tamo dešavalo i šta su radili. Mnogo toga nije i za javnost, ali smo sve ispričali tužilaštvu“, naveo je Bojović.
Navodi i da ga boli što ni nakon 33 godine nije zadovoljena pravda.
„Niko me iz državnog vrha nije posjetio. Država me zaboravila. Nijesu mi završili ni vojnu knjižicu. Boriću se dok sam živ da se dokaže da je bio logor. Napraviće se i protesti. Ljudi me svaki dan zovu da se ide na proteste kako bi nešto pokrenuli. Vidjeli su šta je istina. Tamo gdje smo mi mučeni stavljena je ploča za njihove ljude, što je strašno. Bio sam pri kraju živaca i htjeli smo da odemo u Morinj, da uklonimo ploču koju su postavili“, istakao je Bojović.
Istoričar Aleksandar Stamatović kazao je da ne želi da piše optužnicu hrvatskoj državi i narodu, ali da ga kao istoričara zanima koliko je u „Lori“ bilo crnogorskih državljana.
„Na ulicama Zagreba su 10. aprila 1941. godine dočekivali Njemačke tenkove. Istorija i prošlost nemaju smisla ako se ne povežu sa sadašnošću – pakta koji se sklapa Hrvatska, Albanija, Kosovo. Neću da pravim teoriju zavjere, ali ko se to uvijek intervalno javlja kao protivnik Srba u unutrašnjem smislu. Sklapa se jedna šema priče protiv Srbije i Crne Gore. Očekujem od nekih da uskoro kažu i da je Boka Hrvatska, a kamoli na Prevlaku. To nas dovodi do najnovijeg saveza Hrvatske, Albanije i Kosova“, istakao je Stamatović.
On je pitao i dokle Crna Gora treba da „puzi pred Hrvatskom radi nekog imaginarnog cilja – ulaska u EU“.
Kad je u pitanju Crna Gora, odnosno, njeni zarobljeni rezervisti i vojnici, po istraživanju komisije za humanitarna pitanja i nestala lica Vlade SRJ, ta grupa nikšićko-šavnička i barska brojala je 21 čovjeka, naveo je Nikolić.
“Državno tužilaštvo na čelu sa Vesnom Medenicom i hrvatsko državno tužilaštvo na čelu sa Mladenom Bajićem, zamjenikom vojnog tužioca u Splitu, napravilo je međudržavni sporazum o gonjenju počinilaca krivičnih djela ratnih zločina, na taj način što se njime gone crnogorski građani koji su počinili ratne zločine nad hrvatskim građanima u Hrvatskoj i Crnoj Gori, ali ne i obratno. Država koja je poslala vojnike u rat pravi sporazum u kojem ti vojnici ne postoje. Nisu se bavili problemom nego opstrukcijom. Umjesto države, istraživanje je radilo naše udruženje. Porodice su znale da je bar neko u Crnoj Gori uz njih. Kad se došlo u Nikšić sa posmrtnim ostacima iz Lore niko iz vlade nije došao. U pitanju je grupa ljudi koji nisu uhapšeni u Hrvatskoj nego u Bosni i Hercegovini. Mnogi od njih nisu ispalili nijedan metak. Stigli su u Loru, i tu im se dešavalo što se dešavalo“, kazao je Nikolić.
Negodovao je i zbog izjave hrvatskog ministra.
“Izjava hrvatskog ministra Grlića-Radmana je takva da se sprda sa Crnom Gorom, vrijeđa je i ponižava i podstiče hrvatski narod u Boki na pobunu. Od Morinja prave logor, koji nije bio logor nego sabirni centar JNA za ratne zarobljenike. U Morinju niko nije ubijen“, istakao je Nikolić.
