Paul David Hewson, poznatiji kao Bono Vox, ili samo Bono (Dublin, 10. maj 1960.), irski muzičar, aktivista, frontmen irske grupe U2.
Odrastanje
Rođen je kao drugo dijete u porodici, djetinjstvo je proveo u sjevernom djelu Dublina, Glasnevinu, što je bilo okruženje srednjeg građanskog sloja. Kao dječak, Bono je bio fasciniran šahom i umjetnošću. Bono i njegov stariji brat Norman odrasli su s majkom Iris (rođena Rankin), protestantkinjom i ocem Robertom “Bobom”, rimokatolikom. Po dogovoru roditelja stariji brat Norman odgojen je u anglikanskoj, a mlađi Paul (Bono) u rimokatoličkoj vjeri, no Bono je svejedno odlazio s majkom i u Irsku anglikansku crkvu.
Sa 14 godina pogađa ga tragedija, naime tokom djedove sahrane umire mu majka. Mnogi kažu da je taj događaj uveliko uticao na njega te ga učinio saosjećajnim s ljudima koji pate, odrastaju i sazrijevaju ranije, što se može iščitati kroz tekstove pjesama kroz čitavu njegovu karijeru: (”I Will Follow”, Mofo, Out of Control, Lemon, Tomorrow…).
“Ja imam veliki problem sa smrću jer uvijek pred očima imam istu smrt, uvijek je moja majka ta koja umire, uvijek ponovo gubim središte svemira i moram izmisliti nešto novo.”
— Bono
Nadimak
Bono je pohađao Mount Temple Comprehensive School u Clontrafu. Kroz svoje odrastanje, zajedno sa svojim prijateljima bio je član bande “Lypton Village”, te je tu upoznao svog bliskog prijatelja Gavina Fridayja – Guggija, danas poznatog irskog slikara. Jedan od njihovih rituala bilo je dodjeljivanje nadimaka, nakon mnogih varijanti: “Steinvic von Huyseman”, “Huyseman”, pa “Houseman”, “Bon Murray”, “Bono Vox of O’Connell Street”, Bono dobija nadimak “Bono Vox” po prodavnici “Bonavox” sa slušnim aparatima u ulici Talbot u Dublinu. Nadimak mu je dao upravo Guggi, zbog toga što je Bono pjevao toliko glasno da se činilo da pjeva gluvima. Isprva mu se nadimak nije svidio, no kad je saznao latinsko značenje: “Dobar glas” – nadimak je prihvatio, da bi od kasnih sedamdesetih bio samo Bono, kako ga danas zovu i porodica i najbliži prijatelji.
Karijera
1976. Paul se javio na oglas Larryja Mullena, Jr.-a koji je tražio članove za osnivanje benda i sa njim, Daveom Evansom (kasnije poznatiji kao The Edge), Adamom Claytonom i Dickom Evansom (Daveov brat) osniva bend “Feedback” (kasnije U2). U početku, Bono je bio zagrijan za svirku Rolling Stonesa i The Beach Boysa, bio je umoran od dugih gitarističkih solo dionica. No, problem je bio to što je band vrlo loše svirao tuđe pjesme, pa su odlučili svirati svoje. 1976. su počeli slušati The Ramones, The Clash, Davida Bowija, Patty Smith i Toma Verlainea, pokušavajući uticaj ovih umjetnika ugraditi u svoju muziku. Grupa je ime „Feedback“ koristila nekoliko mjeseci, kada su se nazvali „The Hype“, ali tada ih napušta Dick Evans, brat The Edgea i preostala četvorka postaje U2. U početku je Bono pjevao, pisao tekstove i svirao gitaru, zajedno sa The Edgeom, samo za razliku od njega Bono nije znao dobro svirati. O tome je rekao:
“Bio sam tako loš gitarista, da su me jednog dana slomili zahtjevom da umjesto sviranja gitare, samo pjevam. Probao sam pjevati i prije, ali nije išlo. Sjećam se dana kad sam shvatio da mogu pjevati: “znači, tako to ide.” ”
— Bono
A o pjevanju kaže:
“ Kad slušam ploče U2, čujem svoj glas i neku napetost u njemu. Ne čujem svoj pravi glas. Ponajviše je to zbog toga što sam riječi smišljao na licu mjesta, onako, u hodu. Ali Chrissie Hynde mi je rekla da ako želim pjevati na način na koji mislim da želim pjevati, moram pisati i riječi u koje vjerujem. ”
— Bono
Dalje se držao samo povremenog sviranja ritam gitare i usne harmonike. S vremenom, Bono je izrastao u izvrstan vokal i tekstopisca, najviše političkih, religioznih i humanih tema, koje je stvarao putujući po latinskoj Americi (Nikaragva) i svjedočeći ljudskim patnjama u ratnim sukobima, te Africi gdje je iz prve ruke upoznao bolesti i glad. Sve je to kasnije uticalo na njegove buduće pjesme: Bullet the Blue Sky, Mothers of Disappeared, Please i druge. Bio je vrlo otvoren prema socijalnim i političkim pitanjima u vlastitoj zemlji, govoreći o njima vrlo kritički, navlačeći bijes političke elite i ekstremnih struja.
Događaj koji će kasnije uveliko obilježiti Bonov rad bio je pokušaj otmice benda, zbog živog, antiterorističkog govora prije pjesme Sunday Bloody Sunday. Ta je pjesma iskorišćena kao ilustracija tragedije u mjestu Enniskillen, gdje je IRA 8. novembra 1987. bombaškim napadom ubila 11, a ranila 63 osobe. Tada im je bilo savjetovano da sekvencu govora prije izvođenja pjesme Sunday Bloody Sunday izbace iz filma Rattle and Hum, ali su to oni odbili učiniti, uprkos ozbiljnim prijetnjama.
Tekstovi pa i muzika U2 se dramatično mijenjaju 1991. godine albumom Achtung Baby, u to vrijeme zvuk i tekstovi su bili potpuno nekarakteristični za U2, a danas su antologijski. S tim albumom postaju više lični, ali i dalje prateći aktuelna politička zbivanja. Nakon spomenutog albuma Bono se kao autor seli u eksperimentalne faze, i stiže rezultat: album Zooropa (1993.) proizašao iz ZOO TV turneje, da bi se u narednih petnaestak godina vraćao prepoznatljivim tekstualnim i muzičkim rješenjima: himničnost i melodičnost prepoznatljiva za U2. Karakteristika koja Bona prati cijelu karijeru i jedan od razloga velike popularnosti, je interakcija sa publikom, bilo da pojedince zove na pozornicu radi zajedničkog sviranja i plesa, bilo da sam odlazi među publiku.
“ Naša vjera u ljude koji dolaze na naše koncerte vrlo je čvrsta.
I upravo to je ono bitno u našem odnosu prema našoj publici. ”
— Bono
Saradnja
Uz djelovanje kroz U2, Bono je i radio sa mnogim, najvećim muzičarima, među kojima su: Zucchero, Frank Sinatra, Johnny Cash, Willie Nelson, Luciano Pavarotti, Sinéad O’Connor, Green Day, Roy Orbison, Bob Dylan, Tina Turner, Mick Jagger, Keith Richards, Ziggy Marley, Sting i BB King. S njim su snimali i Ray Charles, Quincy Jones, Kirk Franklin, Bruce Springsteen, Tony Bennett, Clannad, The Corrs, Coldplay, Prince, Maria McKee, Simple Minds, Gavin Friday, Maurice Seezer, Mary J. Blige, Stevie Wonder, Tom Petty, Robbie Robertson, Wyclef Jean, Kylie Minogue, Michael Hutchence i mnogi drugi.
Privatni život
Oženjen je Alison Hewson (rođ. Stewart) od 21. avgusta 1982. Vezu su započeli u srednjoškolskim danima 1975., a vjenčali se u anglikanskoj ceremoniji u Crkvi Svih Svetih u Rahenyju (izgradila ju porodica Guinness). Bonov kum je bio basista U2 Adam Clayton. Alison i Bono imaju četvoro djece, kćerke Jordan i Memphis Eve, te sinove Elijah Bob Patricus Guggi Q i John Abraham. Žive u Killineyju u južnom Dublinu, dijele vilu u južnoj Francuskoj sa Edgeom, imaju stan na Manhattanu i manju kuću u Engleskoj. Bono se u javnosti gotovo nikad ne pojavljuje bez naočara. Osim iz estetskih razloga, posebnog uživljavanja u lik “The Flyja”, Bono je prisiljen nositi naočare zbog toga što mu je dijagnostifikovan glaukom. U intervju za Rolling Stone je rekao:
“ [Imam] vrlo osjetljive oči na svjetlost. Kad me netko fotografiše, bljesak mi je pred očima ostatak dana. Desno oko mi oteče. Tu imam blokadu, pa mi oči često pocrvene. Dakle, može se reći, naočare su dijelom taština, dijelom privatnost i dijelom osjetljivost. ”
— Bono
Naočare Bono intenzivnije koristi od Zoo TV turneje (1992./1993.), tada crne okrugle (kao lik “The Fly”), a od PopMart turneje su tanje i kolorizovane. Zanimljivo je da je jedne od tih Bonovih naočara lično na audijenciji nosio Papa Jovan Pavle II.
Priredio: Dragan Leković
