Ležao sam te noći bez mjesečine na terasi svog minijaturnog bungalova prekrivenog palminim lišćem, na mreži ispletenoj od lanenih konopaca koja je pamtila mnoge moje strahove i nelagode dok sam u njoj pokušavao usniti u prašumama Amazonije, Bornea, Papue Nove Gvineje i neistraženih otoka Mikronezije. Osluškivao sam tiho pljuskanje mora čiji su se talasi jednolično valjali pješčanim žalom, rasplamsavajući u meni uzbuđenje koje mi nije davalo da utonem u san.
Mora da se u jednoj takvoj južnoj noći bez mjeseca prije mnogo vremena na ovom žalu iskrcala prelijepa princeza Hutuhiva o kojoj sam predhodnog dana slušao čarobne priče. Ona je, pričali su mi Semi i Huoka, u jednom velikom drvenom kanuu pod dramatičnim okolnostima pobjegla preko mora sa susjednog otoka Raiatea, gdje su njen muž i djeca, izgubivši vlast, kakvog li užasa, bili javno pogubljeni.
Zahvalna bogovima za svoje spasenje, ona je dala da se na mjestu neobičnog imena – Mataotoru, “Oko sjevera”, na sjevernom poluotiku Huahine, podigne veličanstveni kameni oltar. Princeza ga je posvetila Taneu, svemoćnom stvaratelju polinezijskih bogova neba, gospodaru nad šumama i svjetlom, darovatelju života u moru i na kopnu.
Još i danas otočani s ponosom i s neskrivenim poštovanjem pokazuju na jednu nisku megalitsku platformu, što neodoljivo liči na kamene ahue na kojima su u neznanim vremenim, na Uskršnjem otoku, postavljene gorostasne kamene statue, samo što je znatno manja. Ona se graniči sa oltarom, takozvanim Taneovim ležajem, gdje je – prema opštem vjerovanju – prilikom povremenih posjeta svom narodu, spavao Bog svih bogova, ma ko i šta on bilo.
Oltar i kultno mjesto još od njihovog legendarnog formiranja, nazivaju se – Manunu. Okamenjena!
FANTASTIČNA VJEROVANJA: Na dugoj ogrlici od 169 otoka, od kojih 36 još uvijek nisu nastanjeni, što čine Kraljevinu Tonga, nalazi se i otok Tangatapu. Prekrasan otok sa bajkovtim plažama, zalivima i morskim uvalama na kome je i kraljevska porodica sagradila svoju ljupku rezidenciju. Na otoku se od najstarijih vremena pronosi legenda o neobičnim zlatnim ljudima, bogovima, što su jednog jutra, ko zna kada, u ‘vatrenim kuglama doletjeli s neba i nestali u okeanskim dubinama Pacifika’.
Danima je nakon tog dramatičnog događaja more izbacivalo mrtvu ribu, a voda je nenadano izgubila azurni sjaj. Domoroci su se tada okupljali oko svetih kamenih oltara i danonoćno molili da ih bogovi mora poštede nesreće i otoku vrate sreću i mir. Predanja kažu da su bogovi uslišili njihove molitve. Ribe su prestale da umiru, more je postalo tiho i azurno plavo, a vatrene kugle rijetko su izranjale na površinu i prestravljivale otočane svojom bukom. Jedino je i dalje, kažu prastara kazivanja, ostala potmula tutnjava koja se, s vremena na vrijeme, čula sa morskog dna.
S druge strane otoka Tangatapu starosjedioci pjevaju neobičnije ljubavne pjesme o ženama-ribama i fantomskim otocima, koji se rađaju i umiru… Oni duboko vjeruju da su njihovi davnašnji preci stigli iz mora i da će se njihovi potomci, „zlatni ljudi“, nekad u budućnosti, vratiti u svoju plavu postojbinu. Njihovi preci navodno su održavali ljubavne veze s djevojkama-ribama, koje su živjele u naseljim na dnu mora!
U drugom dijelu Pacifika, u Mikroneziji, koja se poput čarobnog ćilima prostire na više od osam miliona kvadratnih kilometara sa preko 2500 otoka, slična sjećanja postala su dio zanimljive narodne ostavštine, koja se njeguje i prenosi a već odavno je ušla i u turističke prospekte i bedekere.
“Ljudi-ribe bili su naši preci!…” – ubjeđivali su me stanovnici otoka Rumung, a u vodama otoka Vava’u, od maja do septembra, kada se pare grbavi kitovi, čak se i Zapadnjaci nenavikli na takve doživljaje mogu igrati i plesati sa ovim dobroćudnim morskim gorostasima. To su navike iz starih vremena, kada se začela neraskidiva harmonija sa prirodom koja se ovdje na pacifičkim otocima još uvijek njeguje.
Njeni korijeni vode nas u pradavna vremena, koje bismo željeli racionalno objasniti. Tradicija je nastala davno i mnogi je Zapadnjaci dovode u vezu sa hipotetičnim prakontinentom Lemurijom za čijim materijalnim ostacima posljednjih godina tragaju i istraživači sarajevskog Udruženja Explorer. Među njima i ja.
Autor: Ahmed Bosnić
