Orgija podzemnih sila trajala je čitavu vječnost. Bar nam se tako činilo. Ne znam kako i zašto, u tim odsudnim trenucima sjetio sam se riječi jednog sai-proroka iz Lakaka (Indija) sa kojim sam dugo razgovarao o istočnjačkim tajnim učenjima i tehnikama.
– O, kakva tebe uzbuđenja očekuju!… – kazao mi je. – Naći ćeš se u golemoj opasnosti, ali, ne brini, sve će biti dobro… Preživjet ćeš i vratićeš se kuci!
Preživjet ću!
Kako su te riječi utješno odjekivalo u bespuću tibetanske visoravni dok smo, između neba i lavina, očekivali šta će nam se dogoditi?!
Nakon nevremena: Sve dok nismo došli u neizvjesnu situaciju, sa riječima ladačkog proroka nerijetko smo zbijali šale, ne pridajući im gotovo nikakvu važnost. Međutim, u trenucima kada se, tako reći, pred našim očima dešavalo čudo, mijenjao reljef, prijeteći pomjerala zemlja i sa svih strana tutnjale kamene lavine, sjetio sam se njegovih riječi i one su mi se činile kao utjeha i garancija da ćemo uistinu preživjeti dramu na krovu svijeta!
Zemlja se smirila nenadano…
Najprije je utihnula opasna buka, prestale su lavine, samo su se još iz područja zahvaćenih pomjeranjima tla dizali gusti oblaci bjeličaste magle izmješane s prašinom. Kao da su se dizali iz kamenoloma u kojima su upravo okončana duga miniranja. Naš put, u to ćemo se uskoro uvjeriti, bio je pretvoren u opasne ambise, bujice su još uvijek nosile ogromne kamene gromade praveći sebi novo korito, i učinilo nam se, sa puno razloga, da smo ostali odsječeni, kao na kakvoj riječnoj adi kojoj prijete razularene mutne vode.
A iznad nas bjelasao se moćni Mont Everest poput kakvog nebeskog dragulja i spasonosnog svjetionika po kome se orijentišu preplašeni i zbunjeni putnici što su se drznuli da zakorače u carstvo pustoši i divljine. Ni sam ne znam kako – možda zahvaljujući intuiciji – bilo nam je više nego jasno, da smo ostali zarobljeni u vrletima Himalaja…
Vrijeme dinosaura: I dok smo umorni i preplašeni čekali da se nevrijeme potpuno smiri prisjećao sam se daleke prošlosti kada je tibetanska visoravan ležala na dnu usnule morske pučine. Kanjoni koji nas okružuju bili su idilične morske uvale, a zelena polja na kojima pasu kudravi jakovi bila su obrasla morskim rastinjem. U to smo se uvjeravali bezbroj puta razgledajući fosile riba i mekušaca, koje su nam nudili djeca i tibetanski seljaci. O tome su svjedočila slana jezera i siva brda neobičnih nabora i sastava, a za vrijeme boravka u Lasi, slušali smo priče o neobičnim rezultatima istraživanja kod Tulunga i na planini Šigarbami. Tamo su otkriveni fosili dva ihtiosaurusa, ostaci neobičnih životinja dugih desetak metara što su prije nekih stotinu i osamdeset miliona godina nastanjivale morsko dno.
Prisjetio sam se da je 1976. otkriven fosil dinosaurusa u podnožju planine Tamaia, u oblasti Čam-do. Ostaci njegovih slabinskih pršljenova, zubi i rebara pažljivo su iskopani iz planinskih padina. Poslije stručnog proučavanja najsavremenijim naučnim metodama, došlo se do zaključka da je ova džinovska životinja živjela prije trideset do sedamdeset miliona godina. More se moralo povući i za sobom ostaviti planinsku oblast sa mnogo jezera i drugih vodenih površina. Klima je bila žarka i vlažna, sa bujnom vegetacijom i obiljem hrane.
Dvije grupe: Sada, sa ove vremenske distance, teško mi je poslije svega iznači prave riječi da bih opisao sve ono što je tih neobičnih i dramatičnih dana zaokupljalo našu pažnju i um. Jesmo li bili uplašeni? Naravno. Jesmo li pomišljali da nikada nećemo izaći iz tibetanske bespući? Jesmo. Jesmo li mislili da smo u smrtno opasnoj klopci?! Svakako.
Pa, ipak – valjda je tu dragocjenu osobinu priroda podarila jedino čovjeku – istog ono časa kada je zanijemila rika podzemnih sila, kada je prestalo zlokobno podrhtavanje tla i kada smo došli do daha, u nama se probudila nada da ćemo – preživjeti!
Nismo znali u kojoj su mjeri sile prirode izmijenile reljef i kojim putem da krenemo. Koji pravac vodi u spas, a koji u nove opasnosti, nevolje i iskušenja?!…
Zbog toga smo se podijelili u dvije grupe: u jednoj su bili alpinista Boris Kovačević i filolog Josip Svoboda, a u drugoj arheolog dr Enver Imamović, ljekar Eldin Karaiković i ja.
Sljedećih dva dana uporno smo tražili izlaz iz divljih gudura tibetanske vrleti. Pokušavali smo da izbjegnemo blatnjave bujice i klizave litice, da zaobiđemo ambise i nesigurna mjesta. Bili smo gladni i iscrpljeni ali uporni. Više nas je vodio instinkt za preživljavanjem nego topografske mape koje smo nosili sa sobom. Na kraju, nekako smo uspjeli da stignemo do Nialama, a odatle smo imali još svega tridesettri kilometra do nepalske granice.
Bilo je još pješačenja, najmanje dva dana, ali je staza bila neuporedivo bezbjednija i sigurnija i sav taj napor odista nam se činio poput ulaska u – rajski vrt. Ono što je bilo najvažnije, iza naših leđa su ostali Himalaji. Uspjeli smo ih nadmudriti!
========
Burne godine
Tijekom 60-ih 340.000 Tibetanaca umirlo je od gladi, ruše se samostani, prisilno modernizira poljoprivreda, a mnogi odvode u radne logore. Početkom 80-ih Dalaj Lama započinje političku kampanju, a 1988. se donosi Strasburški prijedlog u kojem se poziva na osnivanja ‘stvarne autonomije’ za razliku od traženja nezavisnosti Tibeta. Godine 1989. Dalaj Lama dobija Nobelovu nagradu za mir, a 1995. šestogodišnji Gedhun Choekyi Nyima potvrđen je kao nasljednik Dalaj Lame.
Autor: Ahmed Bosnić
