Njegovo lice je uvijek bilo skriveno od radoznalih očiju, a čak i među njegovim najbližim slugama i saradnicima nije bilo mnogo onih koji su uspjeli da ga vide. Uprkos ovoj neobičnosti, ljudi su voljeli svog kralja zbog iskazane hrabrosti.
Vilijam od Tira je bio nadbiskup koji se bavio vaspitavanjem i podučavanjem princa Balduina još od djetinjstva. Baš on je bio prvi koji je primijetio jednu neobičnost vezanu za njega dok se igrao, trčao i skakao sa drugom djecom – on bi dobio ogrebotine, ali ga one ipak nisu boljele. Dječaku je ubrzo dijagnostikovana bolest po imenu lepra ili guba, zbog koje koža postaje neosjetljiva na bol.
Tokom 12. vijeka, ova bolest se smatrala veoma ozbiljnom, a ljudi su tzv. gubavce zaobilazili u širokom luku. Oni su zatvarani u kuće a svoje dane su provodili uglavnom u potpunoj izolaciji od društva, prinuđeni da nose zvonce oko vrata kako bi najavili svoj dolazak. Međutim, kako je dječak iz priče bio sin kralja Amalrika Jerusalimskog njega je bilo nemoguće zatvoriti i izopštiti na taj način.
Umjesto toga, mladić je morao da nosi dugu odjeću i masku koja mu je prekrivala lice. Кada je napunio 13 godina, naslijedio je oca u zahtjevnoj ulozi i već tada je shvatio da ima malo vremena da zaštiti svoju državu. 1177., u bici kod Mont Žisara suprotstavio se sultanu Saladinu i naterao ga u bijeg. Sve ovo ga je dodatno ohrabrilo da ostane na prestolu, ali i da organizuje pohode protiv Saladinove vojske u odbrani Jerusalima – iako mu je jedna ruka polako gubila funkciju zbog gube.
Stoga je naredio slugama da ga nose na nosilima i na taj način pokazao naklonost svojim vojnicima prilikom bitaka. Ubrzo je sklopljen i mir sa Saladinom, a zbog sve većeg napredovanja bolesti bio je primoran da upravljanje preda u ruke muža svoje sestre Gi Lizinjana.
Primirje je nakon dvije godine prekinuo sam sultan, tako što je napao tvrđavu Кerak. Kako se u njoj u tom trenutku odvijala ceremonija vjenčanja druge kraljeve sestre, a Lizinjan se uplašio i pobjegao sa bojnog polja – neustrašivi bolesni kralj odveden je da spasava tvrđavu na krevetu koji je bio vezan između dva konja, i uspio je u tome.
Smrt “kralja bez lica”
U martu 1185. godine, kralj je preminuo u 24. godini. Naslijedio ga je njegov sestrić Balduin V sa Gi Lizinjanom kao regentom, ali kako je prvi ubrzo preminuo, a drugi nije uspio da opravda nade koje su polagane u njega – dvije godine nakon smrti “kralja bez lica”, sultan Saladin je zauzeo Jerusalim.
Od tog trenutka o neustrašivom komandantu i vladaru iz srednjeg vijeka, Balduinu IV sastavljaju se bajke i legende. Iako svoje obećanje nije u potpunosti mogao da ispuni, do kraja je branio svoju zemlju i narod i na taj način ušao u istoriju.
Izvor: National Geographic.rs
