Česlav Miloš (polj. Czesław Miłosz; Šetejnje, 30. jun 1911 — Krakov, 14. avgust 2004), poljsko—američki pjesnik, prozni književnik, esejista i prevodilac. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1980.
A, ipak knjige
A knjige će ipak ostati na policama, odvojena bića,
Jednom stvorena, još mokra
Poput lješnjaka zablistalih pod drvom u jesen,
I dodirivane, otvorene, počele živjeti
Unatoč vatrama na horizontu, dvorcima raznesenim,
Plemenima u pokretu, planetima u kretanju.
«Mi jesmo,» one govore,
Čak i kada im istrgnu stranice, ili im plamen
oliže slova.
Toliko izdržljivije
Nego što smo to mi, čija krhka toplina
Hladi se u sjećanju, rasprši se, nestaje.
Zamišljam zemlju kada mene više neće biti:
Ništa se ne događa, nema gubitka, još uvijek je čudna parada,
Ženske haljine, orošeni ljiljani, pjesma u dolini,
Pa ipak knjige će biti na policama,
Dobro pristigle, nastale od ljudi ali isto i od zračenja, visina.
Rođen je u malom mjestu u Litvaniji u plemićkoj porodici. Studirao je u Vilnjusu. Upisao je polonistiku, studirao mjesec dana i prešao na pravo, ali je i dalje sarađivao sa polonističkim književnim kružocima. U Parizu je kao stipendista boravio od 1931. gdje se upoznao sa novim pravcima u književnosti. Tada je prvi put sreo svog rođaka, francuskog pjesnika, metafizičara i kabalistu, Oskara Vladislava Miloša de Lubiča. Drugi njegov boravak u Parizu – školske 1934/35. bio je za njega mnogo značajniji. Po povratku iz Pariza radi u Radio—Vilnjusu 1936/37. kada su ga nacionalisti izbacili zato što je pravio emisije o Bjelorusima i Jevrejima. Dobija posao u Radio—Varšavi, gdje upoznaje svoju buduću suprugu Janjinu Dlusku, ali i neke pjesnike. Posebno mu je blizak Ježi Andžejevski. Ratno vrijeme provodi u Varšavi, odakle 1944. odlazi u slobodni Krakov.
Izjava
Gospode Bože, voleo sam džem od jagoda
I tamnu slast ženskog tela
Kao i ledenu votku, sleđa u ulju,
Mirise: cimeta i klinčića.
Pa kakav sam ja onda prorok? Toliko je drugih
S pravom bilo odabrano, verodostojnih.
A ko da meni poveruje? Jer videše
Kako se bacam na jelo, kako praznim čaše
I pohlepno se zagledam u vrat konobaričin.
S manama i njih svestan. Žudan veličine,
Vešt da je opazim pa ma gde bila,
Pa ipak, premda ne baš oštra vida,
znao sam što preostaje manjima, kao što sam ja:
Vašar kratkih nada, zborište oholica,
Nadmetanje grbavaca, književnost.
Jedno vrijeme posle rata radi kao poljski diplomata u SAD. Godine 1950. za katolički Božić poljske vlasti mu oduzimaju pasoš. Zahvaljujući tadašnjem ministru inostranih poslova Modžejevskom, odnosno, njegovoj supruzi Nataliji, pasoš mu je vraćen. U ljeto 1950. izabran je za sekretara Poljske ambasade u Parizu. 15. februara 1951. napustio je ambasadu i zatražio politički azil od francuskih vlasti. Izvjesno vrijeme proveo je u poljskoj „Kulturi“, a potom je s porodicom živio u malom mjestu kraj Pariza. 1961. pozvan je da radi, najprije kao gostujući profesor u SAD. Predavao je književnost na Univerzitetu Berkli. Ranih devedesetih vraća se u Poljsku.
Pesma o kraju sveta
Na dan kraja sveta
Pčela kruži oko cveta dragoljuba,
Ribar blistavu mrežu popravlja,
U moru skaču blistavi delfini,
vrapci čavrljaju u detelini
i zmija ima zlatnu kožu, kao što valja.
Na dan kraja sveta
Poljem idu žene pod suncobranima,
Na rubu travnjaka pijanac spava,
Na ulici viče prodavac variva,
I čamac sa žutim jedrom ostrvu se približava.
U vazduhu traju zvuci violine
I noć se zvezdana otvara.
A oni što čekali su munje i gromove,
Razočarani su.
A oni što čekali su anđeoske trube i horove
Ne veruju da to već počinje.
Dok sunce i mesec na nebu stoje,
Dok bumbari posećuju ruže svoje,
Dok se rađaju rumena deca,
Niko ne zna da to već počinje.
Samo sedi starac što bio bi prorok,
Ali prorok nije jer brižljivo mora raditi,
Paradajz privezujući govori:
Drugog kraja sveta neće biti,
Sebe je prvenstveno smatrao pjesnikom, i to hermetičkim pjesnikom za malobrojnu čitalačku publiku, potom esejistom, a najmanje romanopiscem. Svoje najpoznatije djelo, zbirku antistaljinističkih eseja „Zarobljeni um“, napisao je 1953. Ono mu je donijelo veliku popularnost. U esejima je, kako je često pominjao, govorio ono što nije mogao da kaže u poeziji.
U svojim poznijim djelima bio je blizak Aleksandru Vatu i temi katastrofizma. Iskazivao je zabrinutost za sudbinu kulture i pisao je pjesme bez određenog sadržaja inspirišući se primitivnom i varvarskom kulturom. Bavio se i temom umjetnika u egzilu.
Djela
Kompozicija (Kompozycja 1930)
Putovanje (Podróż 1930)
Poema o zaustavljenom vremenu (Poemat o czasie zastygłym, 1933)
Tri zime (Trzy zimy, 1936)
Spasenje (Ocalenie, 1945)
Zarobljeni um (Zniewolony umysł, 1953)
Osvajanje vlasti (Zdobycie władzy, 1953)
Svijetlo dana (Światło dzienne, 1953)
Dolina rijeke Ise (Dolina Issy, 1955)
Poetski traktat (Traktat poetycki, 1957)
Rodbinska Evropa (Rodzinna Europa, 1959)
Kralj Popjel i druge pjesme (Król Popiel i inne wiersze, 1961)
Druga Evropa (1964)
Začarani Gučo (Gucio zaczarowany, 1965)
Snoviđenja nad zalivom San Francisko (Widzenia nad Zatoką San Francisco, 1969)
Mjesto bez imena (Miasto bez imienia, 1969)
Istorija poljske književnosti (1969)
Privatne obaveze (Prywatne obowiązki, 1972)
Odakle Sunce izlazi i gdje zalazi (Gdzie słońce wschodzi i kędy zapada, 1974)
Car Zemlje (Emperor of the earth, 1976)
Ulrova zemlja (Ziemia Ulro, 1977)
Vrt nauka (Ogród nauk, 1979)
Djeca Evrope i druge pjesme (1980)
Himna o biseru (Hymn o perle, 1982)
Svedok poezije (The Witness of Poetry, 1983)
Neobiđena zemlja (Nieobjęta ziemia, 1984)
Od mojih ulica (Zaczynając od moich ulic, 1985)
Hronike (Kroniki, 1987)
Šira okolina (Dalsze okolice, 1991)
Potraga za domovinom (Szukanie ojczyzny, 1992)
Na obali rijeke (Na brzegu rzeki, 1994)
Metafizička pauza (Metafizyczna pauza, 1995)
Savremene legende (ratni eseji) (Legendy nowoczesności (Eseje wojenne), 1996)
Život na ostrvima (Życie na wyspach, 1997)
Pas beskućnik (Piesek przydrożny 1997)
Miloševa abeceda (Abecadło Miłosza, 1997)
Drugačija abeceda (Inne abecadło, 1998)
Međuratno putovanje (Wyprawa w dwudziestolecie, 1999)
To (To, 2000)
Orfej i Euridika (Orfeusz i Eurydyka 2003)
Za vrijeme putovanja (O podróżach w czasie (2004)
Priredio: Dragan Leković
