Piše: Goran Danilović
Ministar VP Ranko Krivokapić posjetio je Baziliku Svetog Peta u Rimu i ponosno napisao da je bio na mjestu gdje je Vladika Rade (po zapisu Ljube Nenadovića u njegovoj knjizi Pisma iz Italije) izrekao tu čuvenu i čudesnu rečenicu „Crnogorci ne ljube lance“!
Naime, znamo to, čitali smo, putovao je Italijom tražeći sebi lijeka koji nije našao. Tako je posjetio i Baziliku, a koliko je bio uvažen govori i činjenica da su mu Časne Verige otključane i date na cjelivanje. U tim verigama – lancima, Sveti apostol Petar je bio okovan, ali je Petar II odbio da ih poljubi!
Uzalud bih ja sad objašnjavao Ranku zašto jer on Njegoša nikada nije razumio.
Koliko je tu populizma i kako se Njegoš parcijalno i po potrebi uzima kod „suverenista“ suvišno je govoriti. Ipak, važno je da je „naš“ ministar VP prihvatio za vjerodostojno kazivanje Ljubomira Nenadovića, kojega su zajedno sa Sarajlijom, Popovićem i mnogima drugim montenegrinski hroničari, odavno proglasili za falsifikatore i dopisivače srpstva nedužnom Petroviću i Petrovićivima.
Važno je, ipak, da je Ranko prelomio.
A evo i još samo par stvari iz Pisama iz Italije;
Nenadović piše da Vladika ovdje, (u Rimu i Italiji dakako) nikome nije išao u posjete, ali su njega mnogi posjećivali
„Austrijski poslanik, baron Cigel, nuđaše da poseti vladaoca, velikog hercega, koji nedaleko odavde u svome letnjem dvoru sedi. Vladika se izvinio svojim slabim zdravljem, ali se ne mogaše uzdržati da tom prilikom ne rekne: Ja putujem po Italiji samo radi mrtvih.“
Ranko ovo ne razumije jer on uglavnom putuje radi živih i kao živih.
Još i ovo: kada je Vladiku posjetio jedan Srbin iz Vojvodine, izvjesni Dimitrije, uz mnoga izvinjenja što deranžira bolesnog mitropolita, rekao je, a Nenadović zapisao;
„Čuh, gospodaru, da si ovde; i dođoh čisto iz srpske želje da vidim i da poljubim ruku tako slavnoga gospodara od slavne Crne Gore. To nam je sve što imamo! I suze obliše njegovo junačko, ozbiljno lice. Vladiku su vrlo dirnule te reči i te suze. Dade mu ruku da poljubi, što inače nikom ne daje, pa mu potresenim i neveselim glasom reče: Jadni moj narode!
Rasijao si se po najmu u tuđina; služiš Tuku i Mandžuku, a na tvom ognjištu vatra se gasi.
– Oprosti mi gospodaru, reče on brišući suze, ja sam se vrlo rastužio: osam godina nisam bio kod svoje kuće.
– Nemamo je niđe, odgovori Vladika, izgorjela je na Kosovu.“
E, Ranko ne razumije ni ovo ili razumije ali secira velikog Petrovića po potrebi socijal-demokratije i za ukus neznavenih, neobaviještenih i nesrećnih kriptokomita kojima je Petar II samo uvodničar u Đukanovićevu eru.
Kad se Ranko vrati, preporučujem mu da ode na Obilića Poljanu na Cetinju i zapita se; otkud on tu, otkud Poljana i otkud je izrasla stara crnogorska slava? Tek tada, a nikad nije kasno, biće mu jasno zašto Vladika Rade i Crnogorci „ne ljube lance“!
Tek tada će i razumjeti Vladičine besmrtne stihove koje u Gorskom Vijencu izgovara njegov junak Vojvoda Batrić:
Da pričamo snove pri kretanju !
Ja sam snio sto nijesam nigda
(milo mi je za moje oružje):
noćas na san Obilić proleće
preko ravna Polja Cetinjskoga
na bijela hata ka na vilu;
Oh, divan li, Bože dragi, bješe !
