Na Današnji dan prije tačno 21 godine u Beogradu je preminuo Haris Brkić nekadašnji košarkaš Budućnosti Voli i Partizana, bek koji je nizao uspjehe sa oba kluba i u Podgorici je upamćen kao izuzetan čovjek i košarkaš iz zlatnog doba podgoričkog kluba.
U istoriji Partizana, nekoliko je datuma koje svaki Grobar ne voli, ovo je jedan od tih
Te decembarske, sive večeri, nadomak sportske hale Pionir, tadašnjim domom košarkaša Partizana, čuo se prasak nepoznatog porijekla. Taj zvuk prekinuo je euforiju uoči dočeka 2001. godine.
Bila je srijeda 12. decembar i crno-beli su imali jedan od poslednjih treninga pred put u Istanbul, a onda je jedan pucanj promenio sve.
Bio je to pucanj u sport, košarku i Harisa Brkića.
Vjerovatno sličan tekst čitate već prethodnih 20 godina, i evo danas, na godišnjicu njegove smrti nećemo vam otkriti ništa novo. Harisa nema, neko je tako želio i riješio da bude čovek odluke. Kako i zašto, spekuliše se i 21 godinu kasnije.
Nedavno su se u javnosti pojavile informacije da su poznata imena izvršioca, ali Harisova majka Radmila, koja je u međuvremenu ostala i bez supruga Ismeta, navela je da joj ta imena nisu poznata, te da joj ništa ne znače. Njenog Harisa nema.
Priče koje se i dan danas ponavljaju, navode da je Haris tog dana kasnio na trening, te da mu nije bilo dobro. To je bilo oko 20.05, nakon čega je napustio trening.
Među posljednjima, Harisa je video ekonom kluba, Nikola Tomašević, koji mu je požileo laku noć i upitao da li je potrebno da ga budi. Nekoliko minuta kasnije, Haris se u kolima hitne pomoći borio za dah, za život.
Rekapitulacija događaja pokazuje da se po izlasku iz hale uputio ka svom autu, Golfu “trojci” i u trenucima kada je krenuo da uđe, došlo do onog pomenutog zvuka. Ne, to nije bila petarda kako su ljudi u okolini pomislili, bio je to pucanj u sport.
U roku od nekoliko minuta, na licu mjesta bili su njegovi saigrači, hitna pomoć i TV ekipa, a njegovoj majci je sestra prenjela vijest koju je čula na televiziji.
Nakon dvodnevne borbe, 15. decembra, tokom noći, Haris je izgubio bitku. Preminuo je od posljedica ranjavanja metkom iz pištolja u predijelu glave.
Samo mjesec i po dana ranije, Haris se iz Budućnosti vratio među “crno-bijele”, kojima je u krizi rezultata bio glavna opcija za bolje sutra. Za, tada dvadesetšestogodišnjeg Brkića, nikada se nisu vezivale negativne priče. Nije važio za konfliktnu, niti incidentnu ličnost. Baš naprotiv, voljen i poštovan, kako od svojih, tako i od tuđih igrača, navijača, simpatizera…
Da li je ubijen greškom, da li je riječ o krađi automobila koja je pošla po zlu, ili je nešto potpuno treće, odgovor je koji majka Radmila zaslužuje.
O kakvom čovjeku je bilo riječi, govori i podatak da su na sahrani bili svi košarkaši tadašnje lige.
U njegovu čast, održava se memorijalni turnir, a učesnici su klubovi u kojima je igrao – Bosna, Borac, Budućnost i Partizan.
Navijači ga nikada nisu, niti će, zaboraviti. Redovno se skandira njegovo ime, transparent je izložen na datum godišnjice, a posvećena mu je i pjesma.
Tako nekako živi legenda na čovjeka koji je ovom sportu dao mnogo, a ukoliko govorimo samo o sportskom dijelu, prva asocijacija na Harisa je sigurno dvokorak, poznat kao “Harisov ulaz“. Taj produženi korak teško se branio. Često je analizirano da li je riječ o “grešci u koracima” ili o još jednom remek-delu. Rijetko je griješio, do samog kraja prodora na koš nije se znalo šta će usljediti, ali je uvijek bilo ono najbolje za tim.
Tokom karijere promijenio je samo četiri kluba, a može se reći da je u žiivot tek zakoračio. Kao mladić počeo je u Bosni, u rodnom Sarajevu, odakle je stigao u Partizan. Kratko se kalio u čačanskom Borcu, a onda među “crno-bijelima” proveo šest sezona. Usljedila je pozajmica podgoričkoj Budućnosti, da bi samo mjesec i po prije smrti odlučio da se vrati u Partizan, iako je imao inostranih ponuda, birao je svoje “crno-bijele”. Bio je reprezentativac Jugoslavije.
21 godinu kasnije – I šta sad
Proći će još jedan 15. decembar, a ništa se nije promenilo. Niti je majka Radmila dobila odgovor zašto je izgubila sina jedinca, niti je navijačima i ljudima bliskim košarci jasnije zašto je jedan mladi život morao da nestane.
U ove dvije decenije i nešto više, propustio je mnogo, a i mi smo sa njim, po koji dvokorak, titulu, osmjeh, medalju…
Preostaje nam da vjerujemo da će nadolazeće generacije prenositi legendu koja je i dalje svetinja na “jugu”. Oni, nešto stariji, možda su već iz sjećanja i ispustili dres sa brojem pet. Ipak, tu negdje na zimu, sredinom decembra, onaj blagi lik, ponovo izazove emocije.
U istoriji Partizana, samo je nekoliko dana o kojima se ne priča, koji su naročito teški, a kada im dođe vrijeme, gutaju se knedle i liju suze. Ovo je jedan od njih. Dan, kada su crno-beli ostali bez svog Harisa.
Izvor: volimpartizan.rs
