Lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović osvrćući se na jučerašnju posjetu crnogorskog premijera Dritana Abazovića Kijevu ocijenio je da moralna podrška Kijevu ima smisla ako podrazumijeva zahtjev da se sjedne za pregovarački sto sa Moskvom, a ako su posjete Zelenskom zakićene obećanjima o isporuci oružja, i oružja i oružja, to je nazvao “moralnim kolapsom i saučesništvom u krvavom stradanju Ukrajinaca”.
Njegovo saopštenje prenosimo u cjelosti:
“Podrška ukrajinskom stanovništvu može biti moralna obaveza, i to podrška svima od istočnih do zapadnih granica Ukrajine. Dakle, obični ljudi zaslužuju i moralnu i materijalnu satisfakciju za nesreću koja ih ni krive ni dužne snašla, za ulogu taoca koju im je nametnula vlastita vladajuća struktura, i još poneko od visoko-moralnih “prijatelja”.
To je ona podrška koja je izostala za građane SRJ 1999. godine, koji su bili bombardovani 78 dana od strane NATO, pod izgovorom da se tako ruši Milošević, a da je svako stradanje i besomučno razaranje, jedne suverene i nezavisne zemlje, kolateralna šteta milosrdne “humanitarne intervencije”!
To je ona podrška koja je izostala za građane Sirije koji su prošli pakao i ostali bez svojih života u obračunu demokratskog svijeta sa nedemokratskim režimom u Damasku?
To je ona podrška koja je izostajala i izostaje od zbivanja na Majdanu do danas, podrška rusofonskom dijelu Ukrijine, Lugansku i Donjecku, koji nisu prihvatili majdanski puč. To je ona podrška koja je izostala sporazumu postignutom u Minsku!
To je, na kraju i na početku, ona podrška Dejtonskom mirovnom sporazumu koja je izostala i pretvorila se u ogavno licemjerje, to je podrška, koje istinski nikad nije bilo, za dvjesta hiljada Srba istjeranih kroz Oluju sa svojih ognjišta, za ubijene, nestale, raseljene, za trajno unesrećene i ponižene.
Da smo, kada je god bilo očigledno, i svima koji su patili bez svoje krivice, davali moralnu podršku kao što smo juče njome razmahivali u Kijevu, ovoga nesrećnog i užasnog rata nikada ne bi bilo. Suvišna je i riječ o ćutanju uljuljkane Evrope zbog stradanja naroda Libije ili Iraka. A ne radi se o divljim plemenima krvožednih ljudi nego o naslednicima civilizacija na koje je naša Evropa uvijek mogla i morala biti ljubomorna.
Moralna podrška Kijevu ima smisla ako podrazumijeva zahtjev da se sjedne za pregovarački sto sa Moskvom, a ako su posjete Zelenskom zakićene obećanjima o isporuci oružja, i oružja i oružja, to je moralni kolaps i saučesništvo u krvavom stradanju Ukrajinaca. Prije izbijanja rata Ukrajina je imala oružja mnogo više nego demokratije, mnogo više nego što obični ljudi znaju, a nakon tri ipo mjeseca ga nema! Uništeno je kao što će biti uništeno i ovo koje se “poklanja”, i to radi mira po “evropskim kućama”, radi održavanja lažnog i licemjernog moralnog stava – podržimo Ukrajinu!
Moralna podrška mora imati veze sa moralnim principima, a oni su u savremenoj evropskoj i američkoj političkoj praksi davno zgaženi – pali su sa Berlinskim zidom. Ko se god od ključnih lažova sada sjeti da je nemoralno trgovati teritorijom suverene zemlje kako bi prestao rat samo ga treba podsjetiti kako je SRJ dobila moralnu podršku za potpisivanje Kumanovskog sporazuma nakon kojega je, de fakto, Srbija ostala bez naljepšeg dijela svoje svete i bogate teritorije.
Mora neko objasniti Libijcima, Sirijcima i Iračanima, i inima širom svijeta, uz preskakanje srpskog slučaja jer nam je sve jasno, kako je danas evropski moral procvjetao u Kijevu nakon što je prethodno sahranjen duboko ispod afričkog i azijskog pustinjskog pijeska? Kako je nakon svega uopšte pristojno pozivati se na moral?”
