Ljudski je da nakon prvog šoka, izgubljenosti i tuge počinje zapitanost; ko je zatajio, ko je mogao, a nije spriječio, ko je kriv i zašto se to nama događa?
Sistem!
To je odgovor koji niko ne želi i koji izaziva bijes! Kakav crni sistem? Zar to nije skrivanje jednog iza svih!
Ipak, sistem je! Sistem koji je država dužna da uspostavi ako je država! Sistem koji plaćamo od svakog zalogaja i gutljaja vode. Sistem koji smo kad zatreba dužni da branimo životom i za to posthumno dobijemo medalju ili, vjerovatnije, ništa!
Sistem! Naš sistem! Sistem vrijednosti, sistem pravila, obaveza, ponašanja, vaspitanja, obrazovanja, kulture, zdravstva, bezbjednosti, državni sistem!
Na Cetinju se desio horor, zločin iz najcrnjih scenarija, pomračenje uma, užas za koji smo vjerovali da se “nikada ne dešava nama”! Za razliku od mnogih koji znaju povod, šuškaju ili galame po društvenim mrežama, ja zaista ne znam ništa o povodu, a nije da nemam bujnu maštu, iskustvo gledanja “strašnih filmova” i čitanja kojekakvih “strašnih knjiga”!
Pričajmo, dakle, o onome što znamo! Sistem! Policija nije na početku, nego na kraju, izuzev u diktaturama. Ta činjenica otežava našoj policiji jer je funkcionisala predugo u diktaturi koju su neki s ponosom zvali slobodom ili uspješnom tranzicijom, a za šta smo imali sijaset potvrda od birokratije zapadnih partnera.
Lagali su i lažu svi redom, od onda do danas. Kada smo počeli da propadamo, a bilo je to zaista davno, prvo je stradao prosvjetni sistem. Na etuzijazam pojedinaca nije se moglo izdržati dugo. Na kraju epopeje propadanja lažne diplome su preplavile malu Crnu Goru – niko nema vremena ili hrabrosti ni da ih prebroji.
Lažnim diplomama, dakle, bez znanja, caruje se na pojedinim mjestima od vrtića do univerziteta. I nije upropaštena jedna generacija nego desetine. Sistem!
Lažna diploma je lažno znanje, lažni čovjek, lažni profesionalac, lažni stručnjak, lažni moral, lažna solidarnost, lažna čast, lažna odgovornost, lažni sistem. Lažne diplome, lažni doktorati, proizvode lažne učenike, studente, profesore, direktore, ministre, lažni sistem i lažnu državu.
Kada kradeš od učionice, kradeš i poslije nje, ukradeš školu, radno mjesto, sudbinu onog drugog koji je poštovao pravila, ukradeš nečiji život, nadu, vjeru, tuđi novac i tuđu sreću. I sve to ti omogućava sistem koji kako vrijeme prolazi postaje truo, zaudara, nagriza trulinom sve oko sebe i iznad sebe.
A onda, onda se pitamo ko je kriv? Onda tražimo da nas sistem zaštiti? Onda očekujemo sigurnost i miran život? Kako? Otkuda nam ta nada?
Sjetimo se samo jednom, na kraju jednog dana, pred jedno spavanje, jedne neprospavane noći, na koliko mrtvih kompromisa smo pristali i pristajemo? Koliko je lažnih priznanja podijeljeno na naše oči? Lažnih nagrada za lažno stvaralaštvo? Koliko je lažnih žirija i lažnih nacionalnih penzija?
Je li normalno da u razotkrivanju laži počinjemo od najmanjih i čerečimo one koji se nisu snašli, one koji nisu ni željeli da se snalaze, one što pobjegnu u male laži da ne bi živjeli u krupnoj lažavajoj realnosti?
Je li normalno da se pitamo kako se to polaže lovački ispit u sistemu u kojemu se gotovo ništa ne polaže, a računi, po pravilu, ni tada?
Kako se to daje oružni list skoro svakome ko ga zatraži? Tu je, međutim, rep, a ova riba-akrep, aždaja smrdi od glave! Sistem je podstakao snalažljive da švercuju oružje, bijelo roblje, drogu, duvan, migrante, ljekove, kola, fudbalere, šljunak, balvane, naftu!
Je li normalno da se pitamo kako to naša djeca polažu vozačke ispite i potom; kako se to gine na našim putevima i džadama, a da nikada nismo pošli od sebe, od svojih bližnjih, od toga kako smo ih umjesto instruktora učili da voze i kako smo ih pijani vozili, i kako smo im kupovali kola iz pozajmice, na kredit, da ih ne upiru prstom kao nikogoviće i nesposobnjakoviće?
Krijemo bolesti, naslijeđene i stečene, stidimo se svoga tijela ali ne i neznanja, živimo na visokoj nozi, a morali bismo jednom razumjeti da su u laži noge kratke i da nas je sistem pretvorio u patuljke. Sistem!
Sistem je živio od prevare, sistem nam je razorio državu i zemlju. Sistem je progurao poslušne umjesto sposobnih, podobne umjesto onih koji znaju. Sistem nas je svađao, sistem je stvarao svoju policiju, svoju službu bezbjednosti, svoje sudije, tužioce, advokate, svoje zatvorenike, svoju sadašnost, svoju istoriju, svoju umjetnost ničega, svoju privatnu državu, svoj stabilni poredak.
Policija je na kraju, pa je i u demokratskim državama, često nemoćna da spriječi zlo. Razlika je samo u tome što drugdje bude izuzetak ono što je kod nas pravilo. Policija nije uniforma i automobili kupljeni na lizing. Policija ne može biti bolja od univeziteta i časnija od suda.
To je ona policija u kojoj su decenijama na čelu podobni i partijski “vojnici”! Ona kojom su upravljali neiživljeni, neostvareni, odani šefu i lažnom sistemu. To je ona policija koju su ismijavali kriminalci, ona u kojoj je 80% primalo mizerne nadoknade umjesto plata, ona u kojoj su ljudi sa stavom raspoređivani za pozornike, ona ista koju su gurali na narod, a nagrađivali batinaše i zlikovce.
To je uglavnom ista ona policija čiji su rukovodioci živjeli kao mali bogovi, zbog kojih su obični policajci mrzjeli svoju profesiju, ona policija koja je morala da hapsi kada joj “komandanta” neko nazove prdnjavom, a šefa kriminalcem.
Sistem! Sistem je kriv, sistem za čije mijenjanje treba sloga, hrabrost i nadasve mudrost, znanje koje smo pogubili, upornost i godine napornog rada. Treba nam promjena političkog sistema jer politika odlučuje o životu, o sreći i nesreći, o ubici i ubijenom.
Trebaju nam pametni ljudi u parlamentu, a ne avetinje koje sipaju vlastite frustracije u etar, neiživljeni muškarci i žene spremni da potpale najniže strasti. Treba nam strpljenje koje je sistem nemilosrdno trošio, borba za vlastite stavove bez mržnje; tvrde, jake, oštre ali razumne riječi, razlike koje se ne potvrđuju hajkom i progonom nego ponosom.
Treba nam novi sistem, a moramo krenuti skoro od početka.
I kada jednom budemo srećno društvo, jednom, kad god, biće i dalje nesreća i pomračenih umova koji će nas podsjećati da smo ljudi skloni padu i užasu. Ipak, biće drugačije i lakše ako ikada izgradimo sistem vrijednosti koji jednako važi za sve.
Goran Danilović – Ujedinjena Crna Gora
