Lider Nacionalne albanske unije (NAU) Ferhat Dinoša, obratio se javnosti sa saopštenjem.
Saopštenje prenosimo u cjelosti, bez redakcijskih intervencija:
“Albanske partije su prihvatile poziv mandatara Milojka Spajića da budu dio 44. Vlade Crne Gore. Spajićevoj vladi čiji će stub biti Pokret Evropa Sad (PES), manjinsku podršku će dati koalicija Za budućnost Crne Gore (ZBCG).
Ta činjenica je stvorila dilemu potencijalnim konstituentima i vjerovatno učinila da u novu Vladu ne uđu predstavnici drugih manjinskih naroda.
Uistinu, odluka nije bila laka. Jer, i ako mlađani PES budi nadu da je prozapadni, jasno je da je ZBCG (bio) proruski. Potonji zaista ne ulazi (zasad) u Vladu, ali vlada ne može bez njegove podrške u parlamentu.
Mogu li te dvije (suprotstavljene) opcije kohabitirati u korist nastavka prozapadnog puta Crne Gore?
Dvije albanske koalicije, Albanski forum i Albanska alijansa su s pravom procijenile da im valja dati šansu. Zašto?
Prvima, da na djelu potvrde naziv svoje partije i obznanjena načela. Drugima, da budućnost Crne Gore potraže tamo gdje je jedino muguće u NATO i EU, i tako potvrde da je metamorfoza moguća i u politici.
Više je elemanata da u novoj globalnoj političkoj i bezbjednosnoj situaciji stvorenoj agresijom Rusije na Ukrajinu, nijednom političkom subjektu u Crnoj Gori neće biti u interesu da stane na krivu stranu.
Prvo. Za očekivati je da će PES ličiti na svoje ime i da će njegovi koraci vući ka Zapadu. Prema Zapadu, zajedno s drugim konstituentima, on može povući i ZBCG, kojemu to za neko vrijeme, može biti došaptano i iz Beograda.
Bilo bi to korisno, jer stranke koje čine tu koaliciju su najreprezentatviniji predstavnici Srba u Crnoj Gori koje bi sebi mogle otvoriti put da nakon nekog vremena postanu dio vlade. U toj vladi bi našle autentične predstavnike Albanaca s kojima bi zajedno mogli biti od pomoći onima koji zbog Crne Gore hoće Evropu sad, nakon što joj je neko drugi obezbijedio mjesto među članicama NATO pakta.
Drugo. Albanci su svjesni da se ne može doprinositi demokratskim procesima u Crnoj Gori niti sopstvenom boljitku bez učešća u radu crnogorskih institutcija. Oni su to znali i krajem 90-tih kad su počinjali političku saradnju i partnerstvo s Demokratskom partijom socijalista (DPS) Mila Đukanovića, koja je dotad bila koalicioni pratner i političko čedo Socijalističke partije Srbije (SPS) Slobodana Miloševića.
Tako se kalio čelik crnogorske nezavisnosti, koje ne bi bilo upravo bez Mila Đukanovića i njegove partije, uz pomoć lidera manjinskih naroda i njihovih partija. I građana koji su ih poslušali. Kao što ne bi bilo niti ulaska Crne Gore u NATO, niti priznanja države Kosovo.
U ovoj fazi demokratskih procesa u Crnoj Gori on i njegova partija su izgubili na kondiciji i prešli, da li na duže staze, u opoziciju.
Treće. Ulazak srpskih partija u Vladu Crne Gore moglo bi, s vremenom, biti simpatično i našim zapadnim prijateljima, koji bi podržali njihovu političku metamorfozu. Takvu je nadu gajio i donedavni predsjednik zemlje i DPS-a Milo Đukanović koji je u potonjoj predsjedničkoj kampanji svom protivkandidatu Andriji Mandiću rekao da, bez obzira šta o njemu kažu naši zapadni prijatelji, on ne bi bježao od saradnje s njim i njegovim političkim subjektom. Naprotiv.
Četvrto. Politički pragmatizam, dakle, govori da Albanci u Crnoj Gori, u datim okolnostima, sebe radi i nje radi, treba da tragaju za vladom koja će htjeti i moći da njeguje i unaprijedi nezavisnu, suverenu i prozapadnu Crnu Goru.
U aktuelnoj političkoj zbilji to može samo mlađani PES koji je, prije vlade, munjevito i demokratski preuzeo mjesto predsjendika zemlje i gradonačelnika Podgorice.
Peto. Njegov čelnik Milojko Spajić u ulozi mandatara ponudio je konstituentima buduće Vlade načelni politički program na kojem se zasniva njen rad i kojeg su potpisali svi konstituenti i oni koji će manjinsku podršku Vladi pružati u Parlamentu.
Načela obavezuju buduću Vladu da istraje na utabanim strateškim pravcima razvoja Crne Gore, pogotovo u njenoj vanjskoj politici. To znači da nastavi evropske i kredibilno unapređuje evroatlantske integracije, zajedno s prijateljskim odnosima sa svim susjednim zemljama, uključujući i Kosovo.
Ovo potonje najviše je otvorilo put albanskim strankama da podrže formiranje Spajićeve Vlade.
Šesto. Ako ZBCG promijeni dlaku ali ne i ćud, te nastavi da s vučićima putiniše, radio bi u korist sopstvene štete. To bi otvorilo put novim izborima, s velikom šansom da na njima ubjedljivo pobijede prozapadne snage među kojima bi bile i albanske stranke. Jer, nezavisna i suverena Crna Gora će kredibilno ostati u društvu evroatlantskih i evorpskih prijatelja. Ona je ključ u jadranskoj kapiji NATO pakta. Bespovratno.”
