Sve je više djece i tinejdžera koji provode previše vremena uz video-igrice, mobilne telefone i društvene mreže. Koliko to remeti psihološko sazrijevanje djece i koliko ih otuđuje od vršnjaka i realnosti, a kako tome stati na put, govore Robert Grujičić, dječji psihijatar iz Instituta za mentalno zdravlje i i Ranko Rajović, specijalista interne medicine i neurofiziolog.
Srbija je pri vrhu liste zemalja u kojima djeca i tinejdžeri provode previše vremena uz video-igrice, objavila je Svjetska zdravstvena organizacija, piše rts.rs.
Prema istom istraživanju, širom svijeta porastao je broj maloljetnika koji se ne odvajaju od ekrana bilo da je to mobilni telefon ili računar.
Robert Grujičić, dječji psihijatar iz Instituta za mentalno zdravlje kaže da internet nudi jedan sijaset različitih emocionalnih, socijalnih i psiholoških benefita koji su, pogotovo u adolescenciji, pubertetu, dosta značajni za nekoga ko se nalazi u tim izazovnim godinama.
„Ono što je možda i najproblematičnije jeste jedna doza injekcije dopamina koja se dobija svakim klikom“, navodi Grujičić.
„To je osjećaj, jedna struja zadovoljstva koja se javlja kada nam neko nešto lajkuje ili komentariše na neki lijep način ili ako brzo pronađemo neki sadržaj koji nas interesuje. Dakle, pregršt različitih informacija na samo jednim dodirom, što do sada nikad nije u istoriji bilo moguće“, naglašava Grujičić.
Sa druge strane, kako napominje, to je jedna mnogo lakša komunikacija gdje adolescent može da kompletno da kontroliše tu komunikaciju.
„Komunikacija je u tom smislu dosta bezbjednija za nekoga ko ima poteškoće sa uspostavljanjem socijalnog kontakta uživo“, kaže Grujičić.
Kada društvene mreže usmjeravaju ponašanje
Ranko Rajović, specijalista interne medicine i neurofiziolog napominje kao veliki problem da je za pet godina istraživanja u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji da već u prvom razredu preko 50 odsto đaka posjeduje mobilni telefon.
„Taj trend raste. Ne kažem ja da je to apriori štetno, već kada je bez kontrole i ograničenja“, napominje Rajović.
Prema njegovim riječima, tim lajkovima na objavama dobijaju samopouzdanje, ali sve to može krenuti u suprotnom pravcu.
Rajović kaže da je mozak organ za preživljavanje i potrebno mu je da uči.
„Dijete kad nauči je da vozi bicikl, puno je dopamina iščekivanja i ubrzo se stvori osjećaj sreće. Mozak nam daje nagradu kad nešto novo naučimo. I dijete kada prohoda, mama i tata kažu ‘bravo’. Međutim, već kasnije u školi, pubertetu, to bravo im poručuje ‘lajk’. I odjednom, neka društvena mreža, neka nepoznati ljudi mogu da usmjeravaju ponašanje djece“, objašnjava Rajović.
Lakoća sakrivanja iza tastature
Da u jednom trenutku ono što je uloga roditelja preuzimaju društvene mreže, pokazuje i jedno od najnovijih istraživanja Instituta za javno zdravlje „Dr Milan Jovanović Batut“ da djeca uzrasta petog, sedmog pa i prvog razreda srednje škole kažu da im je lakše da o svojim osjećanjima govore na internetu nego uživo.
Dr Grujičić ističe da se se problem ne mora posmatrati samo iz perspektive djece.
„Svako od nas može da se zapita da li mu je lakše da prevali preko jezika riječi kao što su ‘volim te’, ‘neću’, ‘ne mogu’, ‘odmakni se od mene’. Mislim da svako od nas može da se složi da je to mnogo lakše uraditi na društvenim mrežama, pogotovo u osjetljivom periodu u školskom uzrastu kada vršnjačka grupa preuzima sferu djetetovog interesovanja“, navodi Robert Grujičić
„Mnogo je lakše imati kontrolu nad komunikacijom bez nekog osjećaja da ćemo kada kažemo nekome ‘volim te’ ili ‘nedostaješ mi’ da se ne zacrvenimo, da se ne osramotimo, da možda potencijalno imamo želju da pobjegnemo, da se rasplačemo“, dodaje dječji psihijatar iz Instituta za mentalno zdravlje.
Grujčić konstatuje da je distanca koju daje socijalna mreža i uopšte internet je veliki razlog zašto se mladi pretežno odlučuju da komuniciraju preko društvenih mreža.
Poveznost kretanja i razvoja kongnitivnih sposobnosti
Na pitanje kako može roditelj da uskoči u tu zonu i zadrži neku kontrolu zbog dobrobiti djeteta a da pritom ne ugrozi njegovu privatnost, Rajović kaže da prvenstveno potrebno nekako ograničiti pristup djeci telefonima u školi za vrijeme odmora da im se omogući da se druže.
Kao drugi aspekt, Ranko Rajović ukazuje na nedostatak kretanja. „Djeca provode sate na telefonu u vrijeme predveđeno za igru, trčanje, skakanje.“
„Amerikanci su pre 12 godina objavili veliku studiju o tome da djeca koja se nedovoljno kreću imaju smanjene duboke regije mozga, bazalne ganglije a to znači smanjenje kognitivnih sposobnosti“, upozorava Rajović.
Ističe da su društveni kontakt i igra nezamjenjivi.
Istraživanje Batuta pokazuje da svako 11. dijete iz osnovne i srednje škole provodi na telefonu, odnosno internetu, bilo da je riječ o računaru, tabletu ili telefonu više od sedam, osam sati dnevno.
Dr Grujičić ukazuje na to da djeca sa psihijatrijskim tegobama imaju tendenciju da provode više vremena na internetu.
Kaže da roditelji teško mogu da se umiješaju kada dijete duboko zagazi u onlajn svijet. Svako pojavljivanje roditelja u tom svijetu, u periodu puberteta, shvatiće kao narušavanje privatnosti. „Zato internet treba da se uvodi vrlo kontrolisano, vrlo polako i uz roditelje“, navodi Grujičić.
Savjetuje da roditelji uvode internet detetu uz njihovu strogu kontrolu gdje će recimo majka, otac i dijete zajedno istraživati taj novi svijet za njih i prolaziti kroz različite situacije.
Roditelji sa djecom treba da se raduju, sarađuju, daju do znanja djeci da to nije ništa strašno, ali da se zna ko je glavni, dodaje Grujičić.
Dosada je stvorila civilizaciju
Potrebu i važnost da dijete osjeti i dosadu, Ranko Rajović kaže da tada mora da misli da riješi taj svoj problem koji mu stvara stres.
Ranije su djeca tada izlazila napolje i tražila drugu djecu da bi se igrala ili se sama zanimala loptom. A danas su tu video-igrice, Jutjub i nema dosade. Problem je da mu je dosadno, neće znati da se snađe, a to je sve priprema za život, ukazuje Rajović.
Objašnjava da su nekada ljudi žvakali po osam sati, vidi se po ostacima skeketa da su nekada imali robusne vilice. To se vrijeme smanjalo na sat vremena, pojavila se dosada. Tako je počeo razvoj civilizacije, a mi sad imamo djecu koja ne znaju šta je dosada, zaključuje dr Rajović.
Izvor: RTS
