Danas je dvanaest godina od prvog štrajka u državnim crnogorskim medijima, odnosno u tada državnom mediju “Pobjedi”.
Ta činjenica dovoljno govori kako o ličnoj tako uopšte i građanskoj hrabrosti koja je ovdje vladala.
Kako sam bio jedan od sudionika tog događaja objavljujem ovaj text (po sopstvenom sjećanju i arhivi ”Vijesti”) da se ne bi zaboravilo na taj dan a ja ga po intenzitetu kako su se stvari odvijale (definitivno) nikada neću zaboraviti. Text posvećujem mojim hrabrim kolegama i koleginicama…
A kako je sve počelo? Nakon mjeseci neprimanja ličnih dohodaka i stravično teške situacije po pitanju budućnosti firme, gdje sam prisustvovao (povremeno) jako teškim situacijama… ljudi nisu imali doslovce šta djeci da daju da jedu, pozajmljivali su novca i novca da bi preživljavali, i nakon što je ”kap prelila čašu”, činjenicom da za tri mjeseca nije isplaćena plata – nekoliko momaka, mojih kolega iz štamparije odlučili su da naprave nezavisni sindikat i da probaju da spasu ono što se spasiti može…
Ono što je sve ubrzalo (nakon nekoliko mjeseci od osnivanja sindikata) ovaj štrajk, bilo je otkriće da dok mi (zaposleni u štampariji) nismo primali plate, novinari, fotografi i ostale “kolege” sa “sprata” redovno su primali “da se ne zna” plate i ostale “dodatke” a to je otkriveno nakon što se kod dvojice novinara “probudila savjest” i oni se izjasnili a mi saznali “Da neće primati plate ako ne budu u isto vrijeme primali i kolege iz štamparije”. Otkriveno je da su plate ‘krijući’ isplaćivane novcem poslatim iz vlade, i dok smo mi “obični smrtnici” iz štamparije trebali da čekamo da se tadašnje rukovodstvo firme ”smiluje” kako bi nam se isplatile plate/plata, oni su dakle bili redovno “podmirivani”.
U sindikatu smo se, do beskraja ogorčeni, beskompromisno odlučili za štrajk koji će biti organizovan 11.10.2011. i zaprijetili smo kako tu noć neće biti štampana ”Pobjeda”. Rukovodstvo firme nije takvu našu odluku doživljavalo ozbiljno, smatrajući da ”prijetimo praznom puškom”. Tadašnji generalni direktor Ivanović je recimo u izjavi za ”Dan” rekao ”Boli me k… hoće li je štampati.”
Kako je sve postajalo ozbiljnije i ozbiljnije, u toku 11-tog, rukovodstvo ”Pobjede” je pokušalo da obezbijedi mašiniste i pakere novina van ”Pobjede” kako bi se obezvrijedio štrajk, ali su se svi koji su pitani (van firme) solidarisali sa nama govoreći da im ne pada na pamet da čine tako nešto svojim kolegama koji su u štrajku. Nakon posjete dva policijska inspektora, koji su nam, krajnje ljubazno, ukazali kako štrajk treba da se odvija korektno i bez incidenata, krenulo se u neštampanje (tu noć) “Pobjede”. Ljudi su stražarili cijelu noć u štampariji odbijajući svake vrste pritisaka, na kraju odbijane su i molbe da se obavezno pusti ”Pobjeda” u štampu jer bi to bilo prvi put u istoriji da ne izađe a sledeći dan (odnosno noć) kad smo došli oko 20 časova da nastavimo štrajk – sačekalo nas je privatno obezbjeđenje koje je rukovodstvo ‘Pobjede’ potpuno nezakonito pozvalo da nama (štrajkačima) zabrani ulaz u štampariju ”Pobjede”. Nakon što se situacija (opasno) usložnjavala pozvali smo predsjednika Unije sindikata (čiji je naš sindikat bio član) Srđu Kekovića da interveniše kod rukovodstva firme kako bi se ‘obezbjeđivači’ povukli iz prostorija (u kojima nemaju pravo nama da zabranjuju boravak, a nakon njegovog razgovora sa rukovodstvom firme i nakon što su se ‘obezbjeđivači’ povukli, ušlo se u pregovore sa rukovodstvom (beskompromisno) insistirajući da se isplate bar dvije plate (za početak)…
Sve je bilo jako mučno, pregovori su bili puni ”trzavica” i priče da ”para nema”, a nakon obećanja vlade da će biti isplaćene (te dvije plate) štrajk je obustavljen u noći 12.10. i novina je štampana. Plate su onako kako je dogovoreno isplaćene sledećih par dana i na sve je tada stavljena ”tačka”…
Ponosan što sam bio dio te hrabre ekipe!
Autor: Dragan Leković
