Prvog dana 2002. euro je počeo da funkcioniše i kao gotovina. Nova valuta izazvala je tada mnoge nade, ali i strahove.
List Dojče vele (Deutsche Welle) podsjeća na pet prognoza – što se obistinilo, a šta se pokazalo kao netačno.
Prije dvadeset godina dvanaest zemalja EU je uvelo euro. Osim u Njemačkoj, euro novčanice i kovani novac našli su se u novčanicima u Belgiji, Finskoj, Francuskoj, Grčkoj, Irskoj, Italiji, Luksemburgu, Holandiji, Austriji, Portugaliji i Španiji.
Uvođenje eura stoji i u sporazumu o pristupu Uniji, ali čitav niz članica – na primjer Poljska – ne razmišljaju ozbiljno o uvođenju eura. U Švedskoj je održan referendum – građani su odbili. Odbijen je i u Danskoj, mada je njena kruna zapravo fiksno vezana za euro.
Euro 2002. nije bio sasvim nov, jer se tri godine koristio kao takozvani novac za obračune, na primjer za transfere ili u međunarodnoj trgovini.
Zajednička valuta zbližila je zemlje. Bio je to veliki korak za Evropsku uniju. Tada niko nije mogao sa sigurnošću da predvidi kako će sve proći.
Dojče vele je provjerio da li se ostvarilo pet prognoza koje su dali pojedini ekonomski stručnjaci, političari i posmatrači u vrijeme promjene valute.
- Evro će postati nova ključna valuta
Dojče vele: Tačno.
Ključne valute su tako nazvane jer se u većoj mjeri koriste i van područja u kome su zvanično sredstvo plaćanja.
Fred Bergsten, tadašnji direktor Petersonovog instituta za međunarodnu ekonomiju (PIIE), tvrdio je 1997. da će euro postati “bar druga najvažnija valuta na svijetu” i okončati isključivu dominaciju američkog dolara.
Bez obzira na to koju statistiku ili koji indikator pogledate: poslije američkog dolara i eura, druge valute imaju neuporedivo manju ulogu.
Kada je riječ o rezervnoj valuti, dolar je nesporno broj jedan: prema statistikama Međunarodnog monetarnog fonda, u drugom kvartalu 2021. oko 59,2 odsto svih zvaničnih rezervi valute je u američkim dolarima. Na drugom mjestu je euro sa 20,5 odsto. Osim toga, na svjetskom tržištu gotovo sve sirovine uključujući i naftu, i dalje se obračunavaju u dolarima.
Dvije valute su jednake u međunarodnim platnim transakcijama. To je vidljivo iz podataka organizacije SVIFT, čiji se računari koriste za obradu gotovo svih globalnih transfera. Prema ovome, preko SVIFT mreže u oktobru je prebačeno otprilike isto toliko novca u američkim dolarima (39,1 odsto) koliko u eurima (38,1 odsto). Godinu dana ranije, euro je čak bio samo ispred dolara.
Američki dolar je i dalje glavna globalna rezervna valuta, ali se euro etablirao kao druga najvažnija valuta.
- Prije ili kasnije Velika Britanija će se pridružiti evrozoni
Dojče vele: Pogrešno.
E, ispostavilo se da je to najgora od svih procjena. Doduše, u Velikoj Britaniji je već 90-ih vladao veliki skepticizam prema euru. Ali bilo je i jakih pristalica. Tadašnji premijer Toni Bler smatrao je da je u interesu njegove zemlje da se pridruži zoni eura. Mnogi predstavnici biznisa vjerovali su i da će euro imati status paralelne valute koja bi jednog dana mogla da zamijeni britansku funtu.
Trebalo ja da Britanci glasaju o tome na referendumu, ali to se nikada nije dogodilo. Umjesto toga, istorija je krenula potpuno drugačijim tokom, i sudbonosni referendum o Bregzitu 2016. otvorio je put Velikoj Britaniji da napusti Evropsku uniju.
- Euro neće biti tako čvrsta valuta kao njemačka marka
Dojče vele: Pogrešno.
Njemci su bili ponosni na svoju marku. Smatrala se čvrstom valutom, posebno stabilnom tokom dužeg vremenskog perioda.
Prema istraživanju, prije nego što je euro uveden kao obračunski novac, samo nešto manje od četvrtine Njemaca je vjerovalo da će euro postati stabilan kao marka.
Međutim, u međuvremenu se pokazalo da je euro čvršći od marke. Od 2002. zajednička valuta je u prosjeku svake godine gubila 1,6 odsto na vrijednosti. U dugom periodu od dvije decenije, od 1982. do 2002. inflacija njemačke marke je bila 2,4 odsto godišnje. Dakle, poslije 20 godina, euro je imao veću kupovnu moć od njemačke marke.
Takva poređenja, naravno, treba tretirati sa oprezom jer se periodi istorijski razlikuju: Inflacija je bila posebno visoka u godinama nakon ponovnog ujedinjenja 1990. godine. S druge strane, finansijska i dužnička kriza od 2007. dovele su na duže vijreme do neuobičajeno niske stope inflacije u evrozoni – ali to počinje da se mijenja zbog pandemije.
- Za zemlje juga će odricanje svoje valute biti ekonomski problem
Dojče vele: Tačno.
Od kraja Drugog svjetskog rata, zemlje na jugu Evrope razvijale su se manje dinamično od onih na sjeveru. Njihove valute su takođe bile manje stabilne od njemačke marke.
Ekonomska moć dvanaest zemalja koje su uvele euro kao gotovinu 2002. od tada je porasla za skoro 50 odsto. To je upola manje od američkog rasta, ali ipak.
U većini južnih zemalja, međutim, rast je bio znatno slabiji nego na sjeveru. Ovo je tačno čak i ako se ne uzmu u obzir Luksemburg i Irska, gdje je rast bio posebno snažan zbog tamošnjeg finansijskog i IT sektora.
Posebno zaostaju Portugalija i Italija. A Grčka za dvadeset godina nije zabilježila skoro nikakav rast.
Razlog za to leži u dužničkoj krizi eura prije desetak godina, usljed koje je privreda u mnogim zemljama čak i pala.
Tokom ove krize za zemlje poput Grčke i Italije bilo je dramatično što nemaju svoju valutu. Tada su najgore mogli ublažiti devalvacijom – kao što su često radili u periodu prije eura. U to vrijeme važilo je pravilo: ako drahma ili lira izgubi vrijednost u odnosu na njemačku marku, grčki i italijanski proizvodi postaju jeftiniji i stoga privlačniji u inostranstvu. Isto je važilo i za odmor koji bi pojeftinio nemačkim i drugim turistima.
Sa eurom više nije bilo mogućnosti devalvacije i kriza je udarila svom snagom. To pokazuju i dalje visoke stope nezaposlenosti.
- Njemačka i druge zemlje sjevera moraće da garantuju za dugove ekonomski slabijih zemalja
Dojče vele: Tačno, ali…
Čak i prije uvođenja eura, većina ekonomista se složila: monetarna unija može da funkcioniše samo ako njene članice posluju na sličan način. Da bi se to osiguralo, postoje kriterijumi konvergencije, takođe poznati kao kriterijumi iz Mastrihta. Oni postavljaju gornje granice, na primjer za budžetski deficit (3 odsto bruto domaćeg proizvoda) i iznos državnog duga (60 odsto).
Država toga mora da se pridržava prije nego što bude mogla da se pridruži zoni eura.
Dvadeset godina kasnije postaje jasno da skoro sve zemlje krše pravila kada je u pitanju nivo duga i deficita. Iskreno rečeno, mora se reći da su troškovi borbe protiv pandemije dodatno opteretili bilans stanja.
Strah Njemačke i drugih bogatijih zemalja oduvijek je bio da će jednog dana morati da plaćaju za ekonomski slabije zemlje. Ali i tokom krize eura izbjegavano je preuzimanje zajedničkih dugova (“evroobveznica”). Umjesto toga, krizne zemlje su dobile garancije i kredite od više stotina milijardi, od kojih neke na veoma dug rok. Samo ako bi to puklo, zemlje donatori bi se našle u problemu. Do sada, međutim, nisu pretrpjele nikakvu štetu, naprotiv: samo Njemačka je za novac pozajmljen Grčkoj do 2018. dobila skoro tri milijarde eura kamata.
Korona je donijela prekretnicu. Da bi finansirale fond EU za obnovu, zemlje sada prvi put preuzimaju dugove za koje su solidarno odgovorne. Vanredna vremena zahtijevaju vanredne mjere, kažu zagovornici. Kritičari, s druge strane, žale zbog kraja odgovornosti svake države za sebe i početka dužničke unije.
