Édouard Manet (Pariz, 23. januar 1832. – Pariz, 30. april 1883.), francuski slikar i grafičar, realista i impresionista.
Biografija
Rođen je u Parizu, kao sin visokog zvaničnika francuske vlade. No, ujak ga je od malena vodio u Louvre, te ohrabrio da se počne baviti slikarstvom. Nakon što nije prošao na ispitu za mornaricu, bio je učenik akademskog slikara Thomasa Couturea. Kopirao je djela velikih majstora u Louvreu, a na putovanjima kroz Njemačku, Italiju i Holandiju na njega su uticali holandski slikar Frans Hals i španski Diego Velázquez i Francisco Goya. Najviše je slikao teme koje su tada bile prisutne u realizmu: prosjake, pjevače, Cigane, ljude u kafićima i sl.
Proslavio se slikama Olimpija i Doručak u travi, koje su nakon prvog izlaganja u javnosti početkom druge polovine 19. vijeka svojim temama i kompozicijom izazvale kulturni skandal. Doručak na travi prikazuje piknik u šumi s nagom ženskom figurom u sjedećem položaju u društvu dva obučena muškarca, što je trenutno privuklo ogromnu pažnju, ali je doslovno bilo diskreditovano od kritike. Manet biva proglašen vođom od strane mladih umjetnika, i postaje središnja figura u sporu između akademskog slikarstva s jedne, i buntovničke umjetničke grupe slikara, s druge strane. Manet ipak postaje prihvaćen od strane zvaničnog Salona 1864. godine, koji mu priznaje dve slike, i 1865. godine on izlaže „Olimpiju“, portret nage žene zasnovan na Tizianovom prikazu Venere. Ova slika ponovo izaziva veliku pažnju, i protest akademskih krugova zbog takozvanog „neortodoksnog realizma“.
Francuski pisac Emil Zola je 1866. godine dao vrlo pozitivne kritike Manetove umjetnosti u francuskom listu „Figaro“ i ubrzo je postao Manetov bliski prijatelj. Manet je služio kao oficir u francuskoj vojsci od 1870. do 1871. god. tokom francusko-pruskog rata. Po povratku pada pod uticaj impresionista, pa najveću pažnju pridaje svjetlosnim i atmosferskim efektima i slika snažnim bojama cijelog spektra. Bio je prijatelj s impresionistima Degasom, Monetom, Renoirom, Sisleyem, Cézanneom, te Pissarrom, ali nikad nije sudjelovao u njihovim zajedničkim izložbama, zbog toga što nije želio da bude viđen kao predstavnik nekog grupnog identiteta, i zbog toga što se nije slagao s njihovim protivljenjem izlaganju u pariškom Salonu.
Umjetničko priznanje dobija tek u kasnim godinama, kada su njegovi portreti postali izuzetno traženi. Jedna od njegovih posljednjih slika izložena je u Salonu 1882. god. i njegov stari prijatelj, koji je u to vreme bio ministar Primijenjenih umjetnosti, dodijelio mu je Orden legije časti.
Manet je umro u Parizu 30. aprila 1883. godine, ostavivši pored mnogobrojnih akvarela i pastela i 420 ulja na platnu.
Za Press priredio: Dragan Leković
