Piše: prof dr Rade Šarović
U zemlji koja je davne 1991. institucionalizovala Greenwashing kao ideologiju svog razvoja, postala je i praksa da oni koji vode resor ekologije, malo o njoj znaju i najmanje o njoj brinu (čast rijetkim izuzecima).
Zeleno pranje u vidu proglašenja Crne Gore ekološkom državom dovelo je do toga da crnogorska institucionalna ekologija više funkcioniše kao simbolički okvir, a manje kao realna praksa, da zaštita prirode postaje prihvatljiv narativ za ekonomsku dobit, evropska sredstva, međunarodne projekte i donacije, te da služi da promoviše poželjan politički rejting i javni imidž pojedinaca.
Međutim, na unutrašnjem planu, ako nijeste servilni, podložni ucjenama ili nijeste član istog ideološkog i političkog miljea, ovaj teorijski diskurs poprima i radikalnije obrise i toleriše standarde kao što su ucjenjivanje, bahatost, ignorisanje, pa čak i latentno zastrašivanje neistomišljenika.
Kako u praksi izgleda kolizija greenwashinga i autentičnih edukativno-ekoloških inicijativa najbolje svjedoči primjer interdisciplinarnog akademskog programa koji se, pod pokroviteljstvom opštine Žabljak, realizuje u različitim formatima od 2021. godine.
U skladu sa preliminarnim verbalnim dogovorom, program je po prvi put trebao da bude institucionalno podržan od strane Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, međutim ne i da postane dio njihovog političkog dekora. Ipak, kako to sa zelenim pranjem obično biva, umjesto transparentne i normativno utemeljene saradnje zasnovane na principima javnog interesa i akademske autonomije, došlo je do pokušaja političke instrumentalizacije i manipulacije sadržajem programa. U trenutku kada su organizatori odbili zahtjev da promijene sastav učesnika panel diskusije, uslijedilo je i (ne)očekivano povlačenje prethodno iskazane podrške.
Hvala vam što ste ovog ljeta bili naši gosti. Oprošteno vam je što ste nas obmanuli. Pišemo javno kako bismo ukazali na probleme zelenog pranja, jer vi to očigledno ne razumijete.
Jedan od prvih američkih ekologa Aldo Leopold je u svom djelu The Land Ethic, napisao da je društveno djelovanje etično onda kada doprinosi očuvanju stabilnosti i ljepote prirodne zajednice. Kada pojedinci svojim angažmanom zanemaruju ovo pravilo, onda se radi o sitnom ili krupnom ekološkom kriminalu; kada država svojim postupcima podrije ove postulate ili akademske i volonterske inicijative, ona šalje poruku da su sistemska zaštita biodiverziteta, edukativne aktivnosti i ekološka etika, podložne političko-ekonomskim kalkulacijama i manipulacijama.
Zatvarajući oči pred surovom crnogorskom realnošću (nepostojanja adekvatne vizije ekološkog razvoja, urbanom haosu, minorne informisanosti građana o važnosti ekološkog duga i ekološkog otiska, neplanskog odlaganja otpada, devastiranosti zaštićenih područja, institucionalne ugroženosti UNESCO zona zaštite itd.), stiče se utisak da se ekološki problemi u Ministarstvu ekologije više ne posmatraju kao incidenti, već kao normalizovana devijacija, dok politički govori služe kao diskurzivna maska koja kamuflira nezainteresovanost i neupućenost.
Istovremeno, odbijanje da podrže realne edukativne programe i besomučno akcentovanje zelenog populizma na Durmitoru (masovno “čišćenje” već uređenih šetališta, pilates, slikarske kolonije, razne promocije u zonama gdje UNESCO godinama insistira na ograničenom broju posjetilaca a EPA čak i na redukciji broja decibela), nije samo trivijalno ili banalno, to je indikator šire institucionalne etike oličene u oportunizmu, karakteristika sistemskog nerazumijevanja i potpuno pogrešnog ekološkog rezonovanja koje ovaj resor baštini.
Konačno, ignorisanje poziva za konstruktivnu saradnju sa profesorima i studentima sa tri državna univerziteta, ucjenjivanje i latentno zastrašivanje naučnih radnika na polju ekologije nije samo nemoralno, već je veoma opasno za crnogorsko društvo – akademska zajednica je jedino mjesto gdje se mogu dobiti pravovremene i adekvatne informacije za potencijalne ekološke akcije.
U sva tri slučaja, ovdje se ogleda duboko problematičan pravi karakter institucionalne ekologije u Crnoj Gori, usmjeren na procentualnu dobit, umjesto na zaštitu; efemerne akcije i deklarativne ugovore o saradnji, umjesto na realne edukativne programe; na masovnost i usavršeni tehnički ekspanzionizam, umjesto na umjerenost; na novu formu ideološke dominacije, umjesto na vrijednosti koje priroda velikodušno nudi.
Na kraju, bez obzira što su usavršili zelenu simulaciju, predstavnici ovog resora moraju znati da ovakvim djelovanjem (ne)svjesno obesmišljavaju ne samo akademsku posvećenost, volonterizam i građanski aktivizam, već i sam autoritet države Crne Gore u oblasti zaštite životne sredine.
Stoga apelujemo na njih, dugoročno planirana vizija razvoja (zasnovana na metodički oblikovanoj ekološkoj edukaciji), realna zaštita ugroženih prirodnih dobara (zasnovana na meritokratiji), umjerenost u djelovanju, kreiranje etike odgovornosti i čuvanje integriteta institucije u kojoj se privremeno nalaze, ne smiju ostati apstraktne floskule, već moraju postati konkretni okviri za javno djelovanje. U suprotnom, crnogorska ekologija će i dalje biti samo deklaracija i kako reče Bauman „lijepa riječ za loše namjere“.
Autor je redovni profesor na Filozofskom fakultetu
