Fabijan Šovagović (Ladimirevci, 4. januara 1932. – Zagreb, 1. januara 2001.), hrvatski pozorišni i filmski glumac, reditelj i pisac. Bio je jedan od najvećih hrvatskih glumaca čija su ostvarenja tokom decenija obilježavala i određivala smjer i kvalitet hrvatskog glumišta.
Fabijan Šovagović rođen je 1932. godine kao jedno od četvoro djece u zemljoradničkoj porodici Josipa i Tonke Šovagović a odrastao je u slavonskom selu Ladimirevcima nedaleko od Valpova. Srednju školu građevinskog smjera završio je u Osijeku. Već je kao srednjoškolac glumio u amaterskim predstavama u Ladimirevcima (David Štrbac u Kočićevu Jazavcu pred sudom), a potom i u omladinskom KUD-u “Milica Križan” u Osijeku. Studije glume polazio je na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu gdje je i diplomirao 1957. godine. Tokom godina bio je članom kazališta “Gavella”, HNK u Zagrebu, sudjelovao u radu “Teatra u gostima”, djelovao kao slobodni umjetnik i nastupao na svim našim najvećim festivalima.
Pozorišni glumac širokog raspona, na filmu debituje u Svoga tela gospodar. Jedan od najboljih hrvatskih glumaca uopšte, sugestijom iznimnog unutrašnjeg života te dubokih i protivječnih poriva, ostvario je bogat filmski, pozorišni i televizijski opus. Podjednako je uvjerljiv kao razočarani intelektualac – cinični posmatrač društvenih mana (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Krsto Papić, 1973; Novinar, Zlatna arena), bešćutni ubica (Događaj) ili žrtva društvene represije (Lisice).
U žanru komedije glumio je ozbiljne, često mračne, cinične ili nervozne likove, pridonoseći složenosti prikazanog svijeta, npr. u Imam 2 mame i 2 tate i u tv seriji Prosjaci i sinovi Antuna Vrdoljaka. Markantne osobenjake, npr. u Brezi i Ritmu zločina, tumači s iznimnom psihološkom uvjerljivošću, a bez manirizma. Sporednim ulogama, npr. u filmovima Ponedjeljak ili utorak, Čovjek koji je volio sprovode (Zoran Tadić, 1989, Zlatna arena) i Orao zavrjeđuje pohvale koliko i u glavnim, a psihološku slojevitost unosi i u plošno zamišljene likove, npr. u Izbavitelju. Prema vlastitoj drami, s Brankom Schmidtom napisao je scenario za film Sokol ga nije volio (i gl. uloga), s temom iz zavičajne Slavonije.
Ostali važniji filmovi: Prometej s otoka Viševice, Kuća, Seljačka buna 1573 (Vatroslav Mimica, 1975., kao Matija Gubec), Pucanj (Krešo Golik, 1977), Ne naginji se van, Susreti sa značajnim ljudima (Peter Brook, 1979), Povratak (Antun Vrdoljak, 1979), Ambasador (Fadil Hadžić, 1984, Zlatna arena), San o ruži (Zoran Tadić, 1986), Osuđeni (Zoran Tadić, 1987), Diploma za smrt (Živorad Tomić, 1989), Đuka Begović (Branko Schmidt, 1991., i koscenarist). Neka od njegovih najpoznatijih ostvarenja su uloge u predstavama Lenjin, Skup, Dundo Maroje, potom u TV-serijama Kuda idu divlje svinje (1971.), Prosjaci i sinovi (1972.), U registraturi (1974.), Velo misto (1980.), Đuka Begović (1991.) i druge.
Umro je u Zagrebu, 1. siječnja 2001. godine a pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
Njegov sin Filip Šovagović i kći Anja Šovagović-Despot takođe su glumci.
Filmografija
Filmske i televizijske uloge
Svoga tela gospodar – (1957.)
H-8 kao Franjo Rošić – (1958.)
Dvostruki obruč kao Modrić – (1963.)
Prometej s otoka Viševice kao Vinko – (1964.)
Druga strana medalje – (1965.)
Ključ kao Marko – (1965.)
Ponedjeljak ili utorak kao Golubar Boltek – (1966.)
Mokra koža kao Acim – (1966.)
Crne ptice – (1967.)
Iluzija kao kolega s faksa – (1967.)
Breza kao Joza Sveti – (1967.)
Posljednji Stipančići – (1968.)
Imam dvije mame i dva tate – (1968.)
Gravitacija ili fantastična mladost činovnika
Borisa Horvata kao pijanac – (1968.)
Dnevnik Očenašeka kao tip u kafiću – (1969.)
Kad čuješ zvona kao Mican – (1969.)
Bitka na Neretvi – (1969.)
Događaj – (1969.)
Lisice kao Ante – (1969.)
Slučajni život – (1969.)
Zlatni mladić kao Kralj – (1970.)
Hranjenik – (1970.)
Prosjaci i sinovi – (1971.)
Makedonski del od pekloto – (1971.)
Ovčar – (1971.)
Kuda idu divlje svinje kao Mile Vrbica – (1971.)
U gori raste zelen bor kao Lazo – (1971.)
Lov na jelene – (1972.)
Prvi splitski odred – (1972.)
Mreže kao Filip – (1972.)
Putovanje – (1972.)
Majstor i Margarita – (1972.)
Protuhe – (1972.)
Živjeti od ljubavi kao direktor škole – (1973.)
Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj kao učitelj Andro – (1973.)
“U registraturi” kao Jožica Kičmanović “Zgubidan” – (1974.)
Deps kao dežurni sudac – (1974.)
Kuća kao Branko – (1975.)
Hotelska soba – (1975.)
Jad – (1975.)
Seljačka buna kao Matija Gubec – (1975.)
Četiri dana do smrti – (1976.)
Izbavitelj kao profesor Martin Bošković – (1976.)
Mećava kao žandar – (1977.)
Ne naginji se van kao Mate – (1977.)
Pucanj kao Pajo Bradić – (1977.)
Sjena na suprotnom zidu – (1977.)
Parnjača – (1979.)
Daj što daš – (1979.)
Novinar kao Stanko Kos – (1979.)
Povratak kao Pave – (1979.)
Usijanje – (1979.)
Susreti sa čudesnim gospodinom – (1979.)
Ritam zločina – (1981.)
Hoću živjeti – (1982.)
Servantes iz Malog Mista – (1982.)
Dvije polovine srca – (1982.)
Zločin u školi – (1982.)
Gle kako dan lijepo počinje kao Miroslav – (1982.)
Medeni mjesec – (1983.)
Ambasador kao majstor centralnog grijanja – (1984.)
Mala pljačka vlaka kao grof Andrej Tihonov – (1984.)
Inspektor Vinko kao gospodin Felix Jankovics – (1984.)
Crveni i crni – (1985.)
Horvatov izbor – (1985.)
I to će proći (Oslobađanje Isidora K) – (1985.)
San o ruži – (1986.)
Putovanje u Vučjak kao Lazar “Lazo” Margitić – (1986. – 1987.)
Na putu za Katangu – (1987.)
Slike iz života jednog šalabahtera – (1987.)
Osuđeni kao Pero – (1987.)
Hi-Fi pojavljivanje – (1987.)
Sokol ga nije volio kao Šima – (1988.)
film za koji je prema vlastitom literarnom predlošku napravio i scenarij
Život sa stricem – (1988.)
Čovjek koji je volio sprovode – (1989.)
Diploma za smrt kao Pavel – (1989.)
Hamburg Altona – (1989.)
Ptice nebeske kao Barač – (1989.)
Povratak Katarine Kožul – (1989.)
Gluvi barut – (1990.)
Ljeto za sjećanje – (1990.)
Orao – (1990.)
Čaruga – (1991.)
Đuka Begović (film i serija) kao Šima – (1991.); scenarist
Vukovar se vraća kući – (1994.)
Treća žena – (1997.)
