Flashdance, američki muzičko-dramski film iz 1983. godine, reditelja Adriana Lynea. Prvi je zajednički projekat producenata Jerryja Bruckheimera i Dona Simpsona. Premda nije mjuzikl u klasičnom smislu riječi, film je kojim dominira muzika i u kojem su pjesme u obliku videospotova, što je i te kako imalo uticaja na mnoge filmove 80-ih, primjerice na Top Gun. Flashdance je, uprkos lošim recenzijama filmskih kritičara, postao komercijalno uspješan te je u SAD-u zaradio preko 90 miliona USD. Album s muzikom iz filma požnjeo je veliki uspjeh i prodao se u preko 20 miliona primjeraka te je iznjedrio dva synthpop hita, “Maniac” Michaela Sembella i “Flashdance… What a Feeling” Irene Cara; potonja pjesma je nagrađena Oscarom za najbolju originalnu pjesmu za 1983. godinu.
Uloge
Jennifer Beals – Alex Owens
Michael Nouri – Nick Hurley
Lilia Skala – Hanna Long
Sunny Johnson – Jeanie Szabo
Lee Ving – Johnny C.
Kyle T. Heffner – Richie
Ron Karabatsos – Jake Mawby
Belinda Bauer – Katie Hurley
Malcolm Danare – Cecil
Phil Bruns – Frank Szabo
Micole Mercurio – Rosemary Szabo
Lucy Lee Flippin – Sekretarica
Don Brockett – Pete
Cynthia Rhodes – Tina Tech
Durga McBroom – Heels
Stacey Pickren – Margo
Liz Sagal – Sunny
Marine Jahan – plesna dvojnica Jennifer Beals
Muzika
Album s muzikom iz filma izašao je 15. aprila 1983. godine. Postao je izuzetno uspješan, s preko 6 miliona prodatih primjeraka u SAD-u i milion u Japanu te je nekoliko puta dostigao platinasti tiraž, a osvojio je i nagradu Grammy za najbolji album filmske muzike. U Japanu je Flashdance bio na prvom mjestu liste albuma ukupno 11 nedjelja.
“Flashdance… What a Feeling” izvela je američka pjevačica i glumica Irene Cara, koja je, takođe, pjevala naslovnu pjesmu filma Slava iz 1980., u kojem je glumila naslovnu ulogu. Cara je, zajedno s Keithom Forseyem, napisala stihove za pjesmu, dok je muziku komponovao popularni italijanski synthpop izvođač i producent Giorgio Moroder. Pjesma je osvojila Oscara za najbolju originalnu pjesmu, Zlatni globus i brojne druge nagrade, a u maju 1983. dospjela je na prvo mjesto Billboard Hot 100 liste singlova. Uprkos naslovu pjesme, riječ “Flashdance” ne spominje se u stihovima. Pjesma se u filmu pojavljuje u uvodnoj špici te pri kraju filma.
Pjesma “Maniac” takođe je nominovana za Oscara za najbolju originalnu pjesmu, ali je otpala iz trke kada je objavljeno da nije napisana za film, već prije. Autori su joj Michael Sembello (koji je i izvodi) te Dennis Matkosky, koji ju je napisao inspirisan hororom Manijak. I ova je pjesma dostigla broj 1 na Billboardovoj listi, i to u septembru 1983.
Premda se pojavljuje u filmu, na albumu nema hita “Gloria” Laure Branigan.
Produkcija
Flashdance je zasnovan na stvarnoj osobi, Kanađanki Maureen Marder iz Toronta. Adrian Lyne, čije se iskustvo sastojalo većinom od režiranja TV reklama, nije bio prvi ni drugi izbor za reditelja, no dobio je posao nakon što su projekat odbili David Cronenberg i Brian De Palma (koji se prihvatio režije Lica s ožiljkom i požnjeo veliki uspjeh). Paramount Pictures je čak prodao 25% prava na film prije njegovog izlaska, jer su se bojali mogućih finansijskih gubitaka. Ulogu Alex Owens odbila je Melanie Griffith, nakon čega se lista svela na tri imena: Jennifer Beals, Leslie Wing i tada malo poznatu Demi Moore. Na kraju, Beals je izabrana za ulogu.
Flashdance se pamti i po majici sa širokim izrezom za vrat, koju Jennifer Beals nosi na filmskom posteru. Beals je izjavila da je taj otvor sama izrezala nakon što se majica skupila u pranju. Za ulogu Nicka Hurleya pominjali su se Gene Simmons, Pierce Brosnan, Robert De Niro, Richard Gere, Mel Gibson, Tom Hanks, John Travolta i Kevin Costner. Ulogu je dobio manje poznati Michael Nouri, koji je većinom nastupao u TV serijama.
Kao dvojnica Beals, mnoge scene plesa snimila je francuska glumica Marine Jahan, dok je scenu breakdancea pri kraju filma snimio plesač “Crazy Legs”. Stoga je Lyne morao uložiti veliki trud kod snimanja, osvjetljenja i montaže da se plesni dvojnici ne primijete.
Većina filma se snimala na lokacijama u Pittsburgu. Tako se klizalište na kojem se Jeanie takmiči nalazi u robnom centru Monroeville Mall, u kojem je 1978. sniman i kultni horor Zora živih mrtvaca Georgea A. Romera. Konzervatorijum iz filma nalazi se u Carnegie muzeju u Pittsburgu.
Flashdance je bio prvi veći uspjeh za brojne filmaše koji su kasnije obilježili Hollywood 80-ih i 90-ih. Prvi je film na kojem su sarađivali producenti Don Simpson i Jerry Bruckheimer, koji su kasnije potpisali hitove Policajac s Beverly Hillsa i Top Gun. Joe Eszterhas je postao jedan od naplaćenijih holivudskih autora scenarijem Niskih strasti (1992.), dok je Adrian Lyne režirao 9 1/2 nedjelja (1986.), Fatalnu privlačnost (1987.), Nemoralnu ponudu (1993.), Lolitu (1997.) i Nevjernu (2002.).
Premda se razgovaralo o nastavku filma te o brodvejskom mjuziklu s novim pjesmama Giorgia Morodera, do realizacije nije došlo. Ipak, 2008. je u engleskom gradu Plymouthu održana premijera mjuzikla Flashdance The Musical. Film i mjuzikl razlikuju se u dosta detalja, predstava sadrži dosta nove muzike, ali najpopularnije pjesme iz filma i dalje su dio priče.
Kritika
Flashdance je dobio većinom negativne recenzije filmskih kritičara. Roger Ebert ga je čak uvrstio na svoju listu Najomraženijih filmova. Napisao je da je “Jennifer Beals talentovana, ali da mora pronaći agenta s talentom za odbijanje loših scenarija” i film nazvao lošom kopijom Groznice subotnje večeri. The Guardian je komercijalni uspjeh filma nazvao “skandaloznim”, Leslie Halliwell mu je dao ocjenu 1 od 4, a The New Yorker ga je nazvao “kompilacijom video spotova”. Spočitava mu se loš i plitak scenario (koji je čak nominovan za Zlatnu malinu za najgori scenario) te napadna montaža, puna kratkih rezova. Neke od spominjanih manjkavosti scenarija bile su činjenica da 18-godišnja djevojka radi kao zavarivač u čeličani te neuvjerljivost hemije između Alex i dvostruko starijeg Nicka.
Premda su neki upoređivali Flashdance s Groznicom subotnje večeri, “samo sa ženskim Tonyjem”, filmovi i nisu toliko slični: Groznica se bavi socijalnom tematikom i svakodnevnim životom niže srednje klase, dok je Flashdance više bajkovit i podsjeća na modernu priču o Pepeljugi.
Flashdance u popularnoj kulturi
Flashdance nije mjuzikl u tradicionalnom smislu jer likovi ne pjevaju. Umjesto toga, pjesme se pojavljuju u formi videospotova (npr. “Maniac”). Sigurno je da veliki dio komercijalnog uspjeha film duguje popularnosti MTV-ja, koji se pojavio 1981. godine i uskoro stekao veliku gledanost. Scene iz filma tako su se mogle, zbog specifične strukture, prikazivati kao zasebni videospotovi, što je pokrenulo trend te je skoro svaki filmski blockbuster kao dio promocije imao i prateći spot naslovne pjesme iz filma (“Take My Breath Away” iz Top Guna, “Don’t You (Forget About Me)” iz Breakfast Cluba, “Footloose” iz istoimenog filma itd.)
Mnogi su izvođači, među njima i Jennifer Lopez u “I’m Glad”, koristili ikonografiju iz filma u svojim videospotovima. Spot Geri Halliwell za pjesmu “It’s Raining Men” iz filma Dnevnik Bridget Jones počinje obradom završne scene plesa iz Flashdancea. Takođe su mnogi koristili poznatu scenu “s vodom i stolicom”.
DVD izdanje
Flashdance je izašao na DVD-u u oktobru 2002. godine.
Priredio: Dragan Leković
