Grad ili selo- najmlađi vlasnik seoskog domaćinstva u Crnoj Gori Marko Ćupić do prije samo nekoliko godina nije imao ni najmanju dilemu – izbarao bi prvo.
Danas, u “rvanju” dva “protivnika”- “udobniji” život u gradu i onaj na selu, naš sagovornik, zna ko je pobjednik, ubjedljivi. Kako i sam kaže, gradska vreva, bezobličnost i civilizacijsko sivilo, na kraju su ga, ipak, natjerali da se okrene selu, iako ga ono, kao mlađeg, nikada nije zanimalo.
Markov otac, oduvijek je imao viziju kojom je od ledine, ili kako kaže naš sagovornik riječ po riječ, korak po korak, kamen po kamen, stvorio bastion slobode i mira – Kamengrad u Danilovgradu.
“Sjećam se onog žara i energije koja je zračila iz mog oca kada je kupio parče džungle koju je odlučio da nazove svojim domom i podrške koje mu jedino moja majka ukaza, vjerujući da će jednoga dana tu iznići nešto predivno”, ponosno će naš sagovornik.
Polako, od 2000… baš tom “parolom” vodi(la) se porodica Ćupić:
“Kao srednja klasa, nikada nismo bili u mogućnosti da u našu idejnu tvorevinu „uspemo“ (makar ne odmah) desetina hiljada eura i preko noći ostvarimo svoje sne.
Dvadeset godina rada i truda; kap po kap njihovog života i nepregledan okean entuzijazma da će se kad tad svi vratiti selu i pronaći svoj mir. Projekat koji traje dvadeset godina i koji nema namjeru da se završi. Projekat koji polako prerasta u familijarno nasljeđe i amanet…
Mi smo od onog kova te se lako ne predajemo, hraneći se voljom i željom da napravimo mjesto na planeti Zemlji na kojem će svi uživati i biti svoji na svome. Skromni u željama, hitamo ka cilju”, riječi su sagovornika portala Dnevno.me Marka Ćupića.
A u nastavku teksta nećete čitati redove kojima je cilj izreklamirati biznis, već razgovor pun emocija, nadasve prožet mukotrpnim i poštenim radom, i koji kao takav treba da bude uzor generacijama koje stasavaju u Crnoj Gori.
Dnevno.me: Prije desetak godina dok ste težili cilju – zvanju diplomate na Fakultetu političkih nauka, što ste na kraju i ispunili, uz znanje tri jezika, priznajete da Vam ni najmanje nije bila privlačna priča o povratku na selo. Kako na sve to danas gledate?
Ćupić: Društveno – politička dešavanja vezana za moju matičnu državu Crnu Goru, kao i dešavanja na regionalnoj i svjetskoj političkoj sceni ostaju moja prva ljubav. Upisivanje fakulteta i završavanje u roku sa najboljim ocjenama, pratila je želja za reprezentovanjem svoje države na nacionalnom i internacionalnom nivou, za šta mi se, makar do sada, nije ukazala prilika. Moje školovanje je pratio život u gradu, provodi i položeni kolokvijumi pa ispiti, tako da je selo, nepravedno ostalo u drugom planu. Čekalo je da„ zrenem“. Mada sam dijete Titograda, redovno smo familijarno vikendima išli i gradili naš „Kamengrad“. S početka, moram priznati, dosta nevoljno, a danas je ranč sastavni dio moga DNK. Retrospektivno gledano, drago mi je da je tako.
Dnevno.me: Teško da će moći u jedan razgovor stati 20 godina želje, truda koliko već „raste“ Kamengrad, ali možete li nam izdvojiti ono što smatrate krucijalnim da bi jedan porodični biznis uspio? Šta je, u Vašem konkretnom slučaju bio dobar „recept“?
Ćupić: Naši počeci bili su gorki zalogaji hljeba. Kupivši parče ledine koju odluči da nazove svojim domom, moj otac je naišao na nerazumijevanje većeg dijela svoje porodice, uključivši tu i nas najbliže. Prvobitni kadrovi koji bi vas zapljusnuli da ste prije dvadeset i dvije godine svratili na „ Kamengrad“ bilo bi poput slijetanja na Mars. Nepristupačno, nedefinisano, zapostavljeno… Upravo je snaga volje i čelična želja moga oca bio i ostao taj faktor X, koji je omogućio da naš ranč posjećuju mnogi i rado mu se vraćaju. Vizionarski pristup, istrajnost u zacrtanom, nepokolebljivost, požrtvovanost i svakako ne tapkanje u mjestu, dobitna je kombinacija naše porodice kada je u pitanju cjelokupna priča zvana „Kamengrad“.
Dnevno.me: U opisu Kamengrada piše „Pomalo, od 2000″…Zahvaljujući kojim „sastojcima “ je, zapravo, ideja o Kamengradu ostala čvrsta nalik kamenu od kojeg je i sazidan?
Ćupić: „Pomalo od 2000“ ima svoj jasan bekgraund i jasnu simboliku za nas. Kao srednja klasa, nikada nismo bili u mogućnosti da u našu idejnu tvorevinu „uspemo“ (makar ne odmah) desetina hiljada eura i preko noći ostvarimo svoje sne. Naprotiv, polako smo, riječ po riječ; korak po korak i kamen po kamen gradili naš bastion slobode i radovali se svakoj novoj stvari što smo stvorili i sazdali, koristeći se materijalom koga imamo na pretek, a koji zavrijedi da se nađe u korijenu riječi našeg imena, a to je KAMEN. Porodična sloga, jasna vizija i naša nepokolebljivost da napravimo crnogorski agro-turistički centar motiv je koji nas pokreće iz dana u dan! Ali opet, polako…
Dnevno: Šta je bio (možda i ostao) najveći izazov u stvaranju Kamengrada?
Ćupić: Najveći izazovi sa kojima se moj otac suočavao prilikom kročenja na kamengradsko tlo bili su bezvodnost i geografija terena. Najosnovniju ljudsku potrebu – žeđ, moj otac je sa njom uspješno izlazio na kraj nosivši vojni ranac specijalizovan za transport vode iz Podgorice i golo kalkulisanje hoće li mu vode biti dovoljno što za piće, a što za malter i zidanje kamenom.. Stari je bio Bear Grylls onda kad niko nije ni znao za čuvenog britanskog avanturistu..
Nadalje, geografija terena, zmijarnici i drače, samo su bili jedni od kamena spoticanja moje porodice da odustanemo od planiranog i vratimo se odakle smo i došli. Ali ne bi tako! Mentalni sklop je čudo. Danas, kada je imanje većim procentom kultivisano i „ pripitomljeno“ najveći izazov predstavljaju finansije da se dovrši započeto.
Dnevno.me: Jasno je otkud naziv Kamengrad koji će, međutim, mnoge asocirati na hladnoću. Ipak, bar prema onome što se može vidjeti na fotografijama, i još važnije prema riječima domaćina, sušta je suprotnost – ušuškano mjesto, sa mnoštvom umjetnina, starina…Koji svi antikviteti krase prostor i gdje ste ih sve nabavljali?
Ćupić: Istinski smo se trudili da imanje „skrojimo“ onako merački, shodno našim afinitetima i ljubavi prema umjetnosti i izrazitom shvatanju lijepog. Nastojali smo da ne odskačemo previše od etno melosa i tradicije naše države, predivnom spoju kamena i drveta, praćeno nevjerovatnim pejzažima kojima obiluje Crna Gora, ali opet smo nastojali i dati naš lični pečat zagaračkom kraju.
U tom ciilju, pribavljali smo, dobijali na poklon i nasljeđivali veliki broj umjetnina, starina i antikviteta, koji već sada predstavljaju relikt prošlosti, kupeći prašinu na tavanima i u podrumima, dok su kod nas ponosno „oživljene“ na našim policama, zidovima.. Imamo veliki broj, goblena, starih bavarskih krigli, ćilima i svakojakih antikviteta koji su specifični za naš Balkan, a posebno ljubomorno čuvamo autohtonost ovoga kraja.
Dnevno.me: Važan preduslov za kvalitetan rad u ugostiteljstvu su, bez dileme, ljubaznost, bonton. Koliko smo, ne samo iz ugla ugostitelja, danas ljubazni, ali istinski?
Ćupić: Ugostiteljstvo je dinamično. Vremena se mijenjaju, a ljudi prilagođavaju novonastalim situacijama.Meni kao mladom čovjeku, komunikacija i traženje pomoći u vidu savjeta što nadležnom Ministarstvu za razvoj poljoprivrede i turizma, što lokalnim uspješnim biznismenima i mještanima urodili su plodom.
Moji konkretni zaključci ogledaju se u tome da pomoć nije izostala i da se na taj način daje podstrek mladim biznismenima da još bolje, jače i plodotvornije kreću i razvijaju svoju priču, poput mene i moje porodice, a na zadovoljstvo cjelokupne javnosti.
Na kraju, pobjednici su svi i nema gubitnika. Zadovoljna lokalna zajednica, zadovoljna Opština, turisti, mi kao domaćini.. Komunikacija je ključ uspjeha i za divno čudo, ima je još one prave, bez interesa i bez doze rezerve. Na kraju krajeva, svi smo „globalizovani“ i „umreženi“ tako da se odgovori ne mogu dobiti što se neće prvo postaviti pitanja. Pa makar i preko društvenih mreža, kao najsavremenijeg vida komunikacije.
Dnevno: Šta je presudno u građenju brenda?
Ćupić: U građenju brenda kao i ,generalno, sve u životu, bitno je da istinski volite ono šta radite i zašta se borite. Svi se mi u životu tražimo. Tražimo da ispunimo svoju životnu svrhu, a da pritom uživamo.Vjerujem da to nije lako, posebno ne na našem prostoru, okruženi našim mentalitetom, ali čovjek treba da se traži do momenta dok se ne pronađe u onome što voli da radi. Tada će doživjeti svoj psiho-fizički vrhunac, aktivirati onog nadčovjeka u sebi i biti nepobjediv. Ja sam svoj životni poziv pronašao, mogu reći ne ni toliko kasno, jer definišite kasno. U odnosu na šta? Nikada nije kasno za prave stvari. Još kad tome dodate porodičnu podršku i velike planove u cilju promovisanja kraja, Opštine i države, onda znate da vaš brend nikako ne može biti osuđen na propast!
Dnevno: Ko najviše posjećuje Kamengrad – ljudi iz Crne Gore ili pak stranci? Kakve su reakcije, šta privlači najviše pažnje?
Ćupić: S obzirom na to da je relativno skoro otvoren za posjetioce i šire mase, „Kamengrad“ je za vrlo kratko vrijeme prepoznat kao mjesto dobrih dešavanja, nirvane, bastion slobode i sjatište ljubitelja prirode i u kombinaciji sa kamenolikim pejzažem predstavlja dobitnu kombinaciju.
Nastojali smo da na jedan nesvakidašnji način ukomponujemo tradicionalno graditeljstvo sa prirodom, kreirajući neraskidivu vezu između kamena i drveta, čovjeka i prirode pružajući beskonačan broj mogućnosti na našem ranču- bilo da to obuhvata otkrivanje krajolika u kojem se ranč nalazi, cikloturizam, ili pak aktivan odmor u našim smještajnim kapacitetima od kojih su i neki dosta neobični.
Posjetioci su, mahom inostrani državljani, ali u narednom periodu cilj nam je da i naše stanovništvo makar jednom bude u prilici da posjeti „Kamengrad“. Toplinom našeg srca, nesvakidašnjim ambijentom i interesantnom gastro ponudom ćemo ih uvjeriti da se opet vrate. Toliko na papiru.
Dnevno.me: S kojim riječima,(osim zahvalnice i povratka) kada zaokružite sve što ste planirali, biste voljeli da ode gost iz Kamengrada?
Ćupić: Cilj je da naši gosti (bilo domaći ili inostrani) dožive i osjete jedinstvo moje porodice, ljubaznost našeg naroda, domaćinstvo i nevjerovatnu gastro ponudu našeg podneblja. Da se druže ljudi pored logorskih vatri, da odjekuje smijeh i da imanje preplavi dobra energija… Da se zaspe pod zvjezdanim nebom i ujutro sprema doručak i ide na rijeku Zetu na kupanje… Cilj mi je da ljudi dođu kod nas da uživaju, napune baterije, ostave „mozak na otavu“ i zaborave sve što ih tišti i da se naravno ponovo vrate. Bilo bi mi zadovoljstvo i živim za takve momente!
Dnevno.me: Danas više živimo za ono što ćemo objaviti na društvenim mrežama, i tom činjenicom mnogo toga smo sa lakoćom, čini se, obesmisili. Jeste li možda razmišljali, da po uzoru na Hrvatsku( „Robinzonski turizam”) tokom boravka u Kamengradu „zabranite“ upotrebu Facebooka, Instagrama…bar natpisom, a sve sa jednim imperativom da uživamo sada i sa onim što imamo, za sebe, ne za druge?
Ćupić: Živimo u jednom „globalnom selu“. Raznorazne informacije i destinacije su na „klik“ od nas što svakako može biti i mač sa dvije oštrice. Lično, nisam pobornik društvenih mreža i ostalih „vragolija“ gdje tonemo u pikselima poput živog blata, ali sam, takođe, svjestan da bez dobrog, marketinga i internet oglašavanja, Kamengrad nema budućnost.
Komšije Hrvati su, međutim, razradili jednu interesantnu granu turizma nazvanu „Robinzonski turizam“ koji u načelu obuhvata odlazak na mahom zabačena ostrva bez civilizacije, bez telefona, bez interneta, sa dosta primitivnim smještajem i ishranom.. U komunikaciji sa prijateljem koji se bavi takvim vidom izdavanja smještaja, ukratko mi je prokomentarisao da je cijele sezone bio „bukiran“ i da nije imao slobodnog dana.. Pritom, naplaćujući fine novce za noćenje.
Na moje pitanje ko su ljudi, zbog povjerljivosti podataka samo mi je kazao da su to mahom IT stručnjaci, digitalni nomadi, direktori korporacija… koji ne žale novce samo da budu u miru i u sinergiji sami sa sobom. Čovjeku je definitivno teško ugoditi, a što se tiče ovog pitanja da se internet bude misaona imenica na mom imanju – drage volje. Uz „parolu“: Hajdmo gosti u njivu, neka vam fejzbučenja i tvitovanja!
Dnevno.me: Ponijeli ste “titulu” najmlađeg vlasnika seoskog domaćinstva u Crnoj Gori, pa koliko Vam je, i da li država uopšte pomogla u pokretanju biznisu?
Ćupić: Tako je, “titula” najmlađeg vlasnika seoskog domaćinstva dodijeljena mi je na osnovu činjeničnog stanja. Mladi neće da se vrate selu. Gube titule gazdi svog imanja da bi bili perači sudova u gradu za neke druge. Odgovorna lica koja su dolazila iz Ministarstva ekonomskog razvoja i turizma- Direkcije za upravni postupak u turizmu bili su blago rečeno zatečeni kad su vidjeli da je podnoslilac zahtjeva za sticanje statusa seoskog domaćinstva- tridesetogodišnjak! Njihova nevjerica se produbljavala mojim argumentovanim željama i ambicijama da „Kamengrad“ učinim epicentrom gastro-avanturističke ponude Opštine Danilovgrad. U načelu, eksperti su bili stava da su mahom stariji ljudi ti koji se obično interesuju za sticanje statusa seoskog domaćinstva i da su oni praćeni velikim problemima da se mladi ljudi vrate selu, dok su kod nas imali obratnu situaciju.
Ranč Kamengrad registrovan je kao poljoprivredno gazdinstvo na osnovu brojnih biljnih kultura koje se kultivišu na našem imanju. Ima volje i prostora za „pomoć i intervenciju“ države, ali mora se sačekati usvajanje novog agro- budžeta, te na osnovu njega dalje djelovati. Prognoze su optimistične!
Dnevno.me: Čvrst temelj za Kamengrad postavljen je, i no on će, najavljujete „rasti“ vremenom. Šta je sve u planu?
Čupić: Moji roditelji često znaju da me „kude“ i da me kroz šalu nazovu –SAMO. Jednostavno moje definitivno uključivanje nakon studija i po završetku pripravničkog angažmana i rada u NVO sektoru, omogućile su i unos nove, svježije i produktivnije energije, koja je sa jakim osloncem u familiji i koristeći se neprevaziđenim iskustvom moga oca postala dobitna kombinacija.
Samo sam htio da prvo napravimo predivni drveni ljetnjikovac. Samo sam htio da napravimo ručno rađeni roštilj za nas i naše goste, samo sam htio da posadim travu, da napravimo pristupne staze, da završimo enterijer smještajnog kapaciteta i konobe… samo.
Ambicija me je tjerala da „grizem“ i „napadam“, iskorišćavam maksimum od dana i noći, nerijetko trasirajući tempo koji moja familija ponekad nije mogla da isprati, tako da im se ovom prilikom javno izvinjavam. Ali postignuto je mnogo u relativno kratkom periodu, bez zaduživanja, bez pritisaka.. sve od skromnih plata i penzija. U narednom periodu nastojaćemo da intenzivno poradimo na advertajzingzu u cilju što većeg informisanja domaće i inostrane javnosti o postojanju bajke u Donjem Zagarču!
Dnevno.me: Dok jedni kažu da su priče o povratku na selo velika zabluda, da se jednostavno ne “isplati” toliki rad, drugi bi, možda, rekli da volimo previše da kukamo, a nikako da zasučemo ruke, treći, pak, da je život na selu bajka koju svi možemo da živimo…Kojim riječima biste Vi pokušali da ubijedite mlade da se vrate selu?
Ćupić: Uvozno smo zavisna zemlja. Ostavili smo naše babe i đedove; naše roditelje i naša sela; lajkujemo druge i prihvatamo tuđe trendove, a stidimo se svoga porijekla! Razmislite dobro: Jedno znači biti Seljak, čovjek koji je domaćin i koji živi od svoga rada, a drugo je biti gradska SELJAČINA. Vratite se svojim ognjištima i nemojte da imate titule „čekača liftova“ i da vječito hvatate „zeleno na semaforu“. Sve je u glavi. Povežimo se. Konektujmo ideje, planove, mogućnosti. Tu smo da se međusobno povežemo. Tu je i država da podrži!
Dnevno: Šta je na životnom “kantaru” najvažnije Marku Ćupiću?
Ćupić: Za kraj bih istakao da je mojoj malenkosti najvažnije zdravlje porodice i meni bitnih ljudi, mada vjerujem da su Vaši čitaoci dosad ćitajući ovaj intervju imali prilike da to zaključe.
Nesalomivost mog duha, snaga uma i požrtvovanost krajnjem cilju, su stvari koje me hrane; koje su mi podstrek i koje mi padnu na pameti svako jutro kad se probudim. Ah, taj „Kamengrad“. Puna bašta zadovoljnih ljudi, fuzija mirisa i ukusa, smijeha i muzike mi je pred očima. Biće!
A, mi ćemo samo dodati:
I biće, jer:
„Gde ja stadoh — ti ćeš poći!”
„Što ne mogoh — ti ćeš moći!”
„Kud ja nisam — ti ćeš doći!”
„Što ja počeh — ti produži!”
„Još smo dužni — ti oduži!”
Izvor: Dnevno.me
