Međunarodni filmski festival “Kustendorf“, 16. po redu, pod sloganom “Umetnost iznad svega“ otvoren je sinoć na Mokroj gori.
U “Prokletoj avliji” prikazan je film “Trougao tuge”, kandidat za “Oskara” ovjenčan “Zlatnom palmom” i drugim najvažnijim priznanjima. Publika u “„Prokletoj avliji”, krcatoj, nagradila je “Trougao tuge” dugim ovacijama.
Uz mlade stvaraoce iz cijelog svijeta, one ostvarene i nagrađivane, publiku, otvaranju festivala prisustvovali su Milorad Vučelić, glavni urednik “Novosti“, Mladen Materić, pozorišni reditelj, Slavko Štimac, glumac i član stručnog žirija i mnogi drugi…
Prisutnima se obratila Maja Gojković, ministar kulture u vladi Republike Srbije.
– Ovo je jedan od najinspirativnijih kulturnih događaja u regionu, Evropi i svijetu, na kome se slavi visoka umjetnost i autorski film kao njen važan dio. Večeras i narednih dana Mećavnik će biti mjesto susreta i dijaloga filmskog umijeća i iskustva s jedne, i novih talenata s druge strane. Ovo je festival koji već deceniju i po neumorno zrači pozitivnom energijom i mladim stvaraocima daje jedinstvenu priliku da učeći od najboljih steknu nova saznanja i prošire svoje vidike. Srbija ima autentični filmski festival koji je istinski praznik umjetnosti – rekla je Gojković. – “Kustendorf” je od svog nastanka svrstan među najbolje svjetske filmske festivale, što je od velikog značaja i za afirmaciju naše kulture i Srbije u međunarodnim okvirima. Zbog svega toga, podrška Ministarstva kulture ovom filmskom festivalu neizostavni je dio odgovorne kulturne politike i bitan podsticaj razvoju kinematografije. U ime “umetnosti iznad svega“, proglašavam 16. po redu filmski festival “Kustendorf“ otvorenim!
Publici su se obratili reditelj Ruben Estlund i osnivač festivala Emir Kusturica.
Emir Kusturica: Đubrad za života i posle
Umjetnost je ogledalo ljudskog duha, ona ima sposobnost da nas iz realnosti preusmjeri na put transcedencija. Ona proizvodi uzbuđenje, katarzično grije dušu zahvaljujući upravo umjetničkom djelu koje nije direktno stvorio Bog ili priroda, nego upravo čovjek inspirisan Bogom ili samom prirodom čovjeka. Zašto je ovaj festival stvoren na mjestu gdje su u prošlosti, u vrijeme otomanske vladavine uz rijeku Drinu stizali veziri i kasnije austrougarski oficiri najčešće kao kažnjenici kada bi u svojim zemljama napravili težak prekršaj ili pronevjeru? Jedva su čekali da šmugnu iz magle Drinskog meridijana. Prvi su sanjali sunčane obale Mramornog mora, cugu i nargilu, gušteranje na Suncu, ovi drugi željno iščekivali povratak u rokoko Beč da ponovo plešu po Štrausovim taktovima.
Odakle posle svega ideja da se daleko od svijetla velegrada u ova zdanja dovode najveći svjetski, sa njima i mladi autori? Presudna je bila vjera da svaka poezija stiže iz pustinje, sada iz brdovite pustinje. Dejstvo umjetnosti je poput liturgije budilo najdublja osjećanja učvršćujući često našu savjest koja nas svakodnevno održava na našem životnom putu između haosa i reda. Umjetnost je svetost.
Zašto slogan „Umjetnost iznad svega“? Zbog toga što ne živimo u vremenu kada cvjeta umjetnost koju smo uvijek vezivali za pojam slobode, živimo u vremenu negacije stvaralaštva i zbog toga što smo se obreli u svijetu spektakla medija promjene svijesti o čovjeku. Do polovine prošlog vijeka čovjek je bio centar univerzuma, sve dok se na scenu nisu vratili projekti eugenike vježbani u toku Drugog svjetskog rata praćeni tehnološkom ekspanzijom i čudom koja su promijenila naše navike. Do sedamdesetih umjetnost je držala svoje mjesto, onda je zavladala instalacija kao umjetnost bez djela, a za Endija Vorhola se tvrdilo da je veći umjetnik od Mikelanđela.
Ne bi ta tvrdnja iz „Njujorkera“ bila uznemirujuća da se nisu desile dvije stvari. Prvo, napuštena ideja da je realizam u umjetnosti nastao u grnčariji antičke Grčke i da duguje svoje porijeklo zanatu. Drugo, sve što se pojavilo u postindustrijskom i danas na zapadu u posthrišćanskom društvu, iskasapilo je ideju da junaci romana, filmova, pozorišta, slikarskih djela reflektuju u sebi centralne probleme čovjeka i njegovu pobunu kao osnovnu karakteristiku. U fragmentiranom društvu zavladali su zakoni tržišta, ali i gubitak junaka koji objedinjuje i izražava svoje egzistencijalne, istorijske i političke ideje. Uz ovu pojavu degenerisano je i mjesto umjetnika u društvu.
Među nama danas nema Emila Zole čiji glas je bio presudan da se ispravi nepravda prema Drajfusu i tako okonča sramotna afera i oslobodi nevin čovjek. Da li danas ima neko ko vjeruje da Džulian Asanž koji se borio za slobodu govora može biti oslobođen ako bi recimo veliki pisac Džonatan Frenzen zatražio od predsjednika SAD Bajdena da smjesta oslobodi nevinog čovjeka? Problem nije samo konformizam. Naime nije izvjesno da li bi eventualna posjeta Frenzena Bajdenu bilo šta promijenila pošto nije sigurno da li bi Bajden znao da li Frenzen dolazi ili upravo napušta Belu kuću. Nema više ni filmskih zvijezda, sada ima više slika Bila Gejtsa, Bezosa, Ilona Maska, Zukerberga i drugih milijardera nego filmskih zvijezda iz Holivuda. Bogatašima dosadilo da gledaju tuđe slike.
Moga druga Džonija Depa je izvukao proces sa Amberovom i da nije i njega bi zadesila sudbina savremenih holivudskih svetaca koji su tamo kod njih dugo bili zamjena za Svetog Nikolu, Jovana… Šta se desilo pa je umjetnost izgubila počasno mjesto u društvenoj zajednici? To je isto što i pitati se zašto u starom Rimu nije cvjetala dramska umjetnost. Čitav svijet je pretvoren u koloseum; umjetnička djela stižu do nas u partikulama, hiljade platformi pretvaraju estetiku u ideologiju i dok bioskopi odumiru jer su se filmovi preselili u telefone, a „Netfliks“, „Amazon“ i hiljade platformi šalju svoje signale ljudskim stadima poručujući da je njihovo političko uvjerenje njihova sudbina i nikako sloboda koja se, uzgred danas i ne spominje.
Kada se neko odvaži da vrati tu temu na dnevni red, odmah se u blizini nađe ovlašteni tumač stvarnosti koji samo potvrdi da je svima nama najvažnija bezbjednost. Ko je onda zaštićen i kome nije strana sloboda? Privilegovani dio čovječanstva koji čita knjige, jer je to umjetnost koja ne košta mnogo, dakle uspješno izmiče tržištu i pretvaranju morala i estetike u ideologiju. Ima li umjetnosti koja može da spase svijet? Slično se pitao Dostojevski stavljajući ljepotu u prvi plan. Kada već spominjemo Dostojevskog treba spomenuti dehristijanizaciju Zapada. I ne smijemo zaboraviti da hrišćanstvo nije splet apstraktnih ciljeva, ideja i pogleda na svijet, već konkretnost Boga koji se ovaplotio u ljudskom tijelu, koji nam ne daje opis našeg života, nego je on taj život. A čovjek i njegov put se učitavaju u vrijeme kao cjelovitost, jer čovjek nije ni samo materijalno, ni samo duhovno i duševno biće. On je i duh i tijelo.
Dostojevski je, dakle, ponudio viziju čovjeka kao cjelovitijeg od onoga čovjeka koga će kasnije društvo prepoznati kao potrošača. U tom prostoru tinja nada da će umjetnost kao vjerni pratilac ljudskog duha preživjeti u pobuni mladih i u potrazi za izgubljenom slobodom. Jer mnogi su svjesni da biti potrošač i dio mravinjaka nije ideal lične slobode. Za religiozne mislioce važi ideja da ako nema Boga nema ni umjetnosti, ni slobode jer religiozna osjećanja ove vrste su sestrinska veza između dva pojma. Podjela na dobro i zlo i posebno borba protiv zla, može očuvati umjetnost. Vera u besmrtnost umjetnika i njegovog velikog djela je paralelna vjeri u vječnu dušu. A šta ako ne vjerujemo u pomenute pojmove? Neće nas pitati. Postepeno će nas, već prijete, pretvarati iz organskog u neorganskog čovjeka. I šta onda ako za života budemo zaboravili na smrt!? Podsjetiće nas na tragikomičan kraj i najveću osvetu koja nas sve čeka. Dakle umiranje će biti praćeno zakonitostima koje ne želimo, kao što ne želimo ni koloseum u koga smo ubačeni bez pristanka.
Jedna pogrebna kancelarija u državi Njujork je smislila i uspostavila divnu metodu za obradu ljudskih ostataka, pod bajkovitim nazivom „Terramation“ – Teramacija, kompanija koja ljudske leševe pretvara u kompost i dobijene supstance nudi na dalje korišćenje za predviđenu svrhu. U okviru uvođenja „novog poretka“, američka pogrebna kuća „Return Home“ („Vrati se kući“) to upravo sada radi. S tim u vezi, Elena Kondratjeva napisala je: „Pozivajući čovječanstvo da se vrati odakle je i došlo, ovo pogrebno preduzeće, zapravo, jednim potezom otvara novu eru u ljudskoj istoriji i presijeca Gordijev čvor filozofske i religiozne prirode. Čovječanstvu se nudi „povratak kući“, ne u staromodnom kovčegu sa kićankama i fanfarama, već u posebno opremljenim kontejnerima, u vidu komposta. Tako potvrđujući biblijsku istinu o stvaranju prvih ljudi od gline, praha i iznenadne samosvjesti.
– tijelo vaše voljene osobe stavlja se u poluotvorenu posudu za višekratnu (!!!) upotrebu, sa tacnom (kao kod kućnih ljubimaca) napunjenom lucerkom, slamom i piljevinom, kako bi se neophodni mikrobi slobodno krčkali i obavili kako treba svoj posao;
– mjesec dana kasnije, dobijeni „rezultat“ se drobi u specijalnoj drobilici za kosti, dajući, prema definiciji pronalazača, „kubni metar zemlje bogate hranljivim materijama“ (ovo je citat), koji se još mjesec dana prepusti mariniranju;
– nakon ovog perioda, dobijeni „kompost“ (i ovo je citat) vraća se porodici, koja može koristiti supstancu svog bližnjeg – „kao đubrivo“ (ponovo citat).“
Dakle, možete nađubriti svoj vrt svojom voljenom tetkom koja je za života bila divna osoba i na kraju postala đubre, a ako ste imali ujaka koji se za života ponašao kao đubre, u njegovom slučaju ni smrt neće dovesti do promjena. Bićete u mogućnosti da birate jelovnik, mama u supi, komšija u sarmi, stric u ribiću. Ako ste gadljive prirode možete prodati kompost komšiji kome je potrebno đubrivo.
Dakle ko želi da budemo đubrad za života i posle smrti? Svi oni koji rade na dekompoziciji umjetnosti.
Ruben Estlund: Gdje je jednakost klasa, polova i rasa?
– Pozdrav svima, znate me kao scenaristu i reditelja filma „Trougao tuge“. Žao mi je što ovaj put nisam sa vama na projekciji mog filma. Želim da se zahvalim Emiru i ekipi „Kustendorfa“, čiji sam dio postao 2019. godine uživajući u Mokroj gori. Uoči mog prvog dolaska, tada, iz Mokre gore su zvali moju ćerku. Pitali su koji broj skijaške obuće nosim? Kada sam stigao, cokule su me čekale u mojoj sobi. Bio je to lijep gest ljudi koji znaju koliko sam fasciniran filmovima o skijanju i da sam karijeru započeo baš kao reditelj ovakvih ostvarenja. Ono što želim sada da vam kažem, ipak se, prije svega, odnosi na moj film „Trougao tuge“ – rekao je švedski reditelj Ruben Estlund (48), kroz video poruku emitovanu na velikom platnu krcate „Proklete avlije“ – Projekat „Trougao tuge“, započeo sam prije osam godina, kada sam upoznao svoju suprugu, a ona je modni fotograf. Zainteresovao sam se za njenu profesiju, za industriju ljepote koja je zanimljiva ali je istovremeno i zastrašujuća. Slušao sam puno o marketinškim strategijama različitih brendova.
Supruga mi je onda ispričala priču koja me je privukla, o manekenu, muškom modelu. Taj momak je imao 19 godina i bio je auto – mehaničar. Iz sela u kome je živio, dolazio bi u grad i u jednoj takvoj prilici neko ga je pitao: želiš li da radiš kao model? Tokom naredne dvije godine, a sve se za njega brzo odvijalo, postao je najplaćeniji model u industriji ljepote i mode. Radio je kampanju za poznati parfem, a to je najprestižnija stvar u svijetu ljepote. Bio je odlično plaćen, bilbordi sa njegovim likom dugo su bili na svakom koraku, širom zemlje. Meni je bilo interesantno sledeće: ljepota je postala valuta koja uzdiže na društvenoj ljestvici. Bez nekih znanja, bez obrazovanja, on je „dobio na lutriji“. U 21. godini popeo se visoko u društvu, njegov život se potpuno promijenio. Tada je shvatio da gubi kosu, da ćelavi.
Estlund se zainteresovao, šta će se sa junakom modernog doba desiti?
– Ćelavost je bila prvi signal nazadovanja, pretnja. Za ljudsko biće, silazak niz društvenu ljestvicu, pad, mnogo je teži od uspona. Naš junak je otišao kod svog agenta, koji mu je rekao, da mu ostaju još najviše dvije godine karijere i da zato stvari treba ubrzati. Moramo da te „rebrendiramo“, rekao je. To su uradili tako što je naš model pored sebe dobio takođe „brendiranu“, poznatu djevojku. Tako je ekonomija stvorila „brendirani par“, zahvatila je najdublji dio bića. I to je danas prihvaćena pojava – dodao je Estlund – Ljudi moje generacije, rođeni sedamdesetih, ovo ne prihvataju, pitaju se, gdje je tu ljubav? Ali kada ovu priču ispričam mlađima, „milenijalcima“, za njih je pojava „brendiranih parova“ sasvim u redu. Dogodila se, dakle, promjena u viđenju partnerskih odnosa. Agresivni kapitalistički sistem u kome živimo otuđuje ljude, a nekoga pored sebe možemo videti kao proizvod. Meni je dobro poznata marksistička teorija, ali nisam stvorio glupi ljevičarski, ni desničarski film. Izbjegao sam te fioke, ostao sam otvoren, držeći se sopstvene tačke gledišta, a vjerujem da će i publika imati doživljaj poput mog.
Duhovit i satiričan na račun sve bogatije kaste liberalnih bogataša, „Trougao tuge“ istražuje mjeru odnosa vještačke ljepote i bogatstva sa jedne strane i one „ljepote koja će spasiti svijet“, o kojoj je pisao Dostojevski. Pri tom, on sjecira sramnu razmjetljivost dobitnika u liberalnom kapitalizmu, koja osim sebe same, zabave i sramote koju donosi, nema nikakvog boljeg i uzvišenijeg cilja. Naročito nema jednakosti klasa, polova i rasa. A ni socijalizam u novom ruhu, još nije na vidiku.
Izvor: Večernje novosti
