Fransoa Rolan Trifo (franc. François Roland Truffaut; Pariz, 6. februar 1932 — Neji sir Sen, 21. oktobar 1984), francuski filmski reditelj, scenarista, producent, glumac i filmski kritičar. Jedan je od utemeljivača francuskog Novog talasa. U karijeri dugoj preko četvrt vijeka, on je postao ikona francuske kinematografije.
Sredinom pedesetih godina Trifo je, zajedno sa grupom mladih kritičara, budućih slavnih režisera, koju su činili Žan-Lik Godar, Klod Šabrol, Žak Rivet i Erik Romer, sarađivao u avangardnom časopisu Filmske sveske (Cahiers du cinema), gdje je i formulisao čuvenu autorsku teoriju. Trifoov prvi film 400 udaraca, snimljen u godini kada su se pojavila još dva filma koja su označila početak novog talasa: Reneov Hirošimo, ljubavi moja i Godarov Do posljednjeg daha (za koji je Trifo radio scenario), 1959, dobio je Nagradu za najbolju režiju u Kanu, kao i njujoršku Nagradu kritike za najbolji film na stranom jeziku u 1959. godini.
Trifo je svoj drugi igrani film o Antoanu Doanelu (Žan Pjer Leod), „Ukradeni poljupci” („Baisers Volés”), snimio 1968. To je nježan, pun ljubavi, portret Antoana koji odrasta u nizu ljubavnih veza da bi se na kraju vjerio s Kristinom (Klod Žad). „Bračno gnijezdo” („Domicile conjugal”, 1970) treći je film serije o Doanelu, o prvim dvijema godinama Antoanovog i Kristininog braka, o srozavanju braka zbog jedne ljubavne afere i o njegovom konačnom, teškom ponovnom uspostavljanju. Film je lak i duhovit, i kao komedija prilično uspio, ali kao i „Žil i Žim” pokreće neka ozbiljna pitanja o samoj instituciji braka i o njegovim mogućnostima. Trifo je završio seriju o Doanelu, započetu filmom „400 udaraca” dvadest godina kasnije, filmom „Ljubav u bjekstvu” („L’Amour en fuite”, 1979), koji počinje Antoanovim sporazumnim razvodom od Kristine i nastavlja se slučajnim susretima s ličnostima iz njegove prošlosti.
Snimao je filmove sve do svoje smrti, 21.oktobra 1984. u Neiju na Seni, koja je nastupila kao posljedica tumora na mozgu. Pokopan je na groblju Monmartr u Parizu kada je imao pedeset dvije godine.
Za Press priredio: Dragan Leković