Branka Đukić iz sela Meteha kod Plava, 2. septembra 1975. godine, pošla je da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana se vratila autobusom na Čakor i u popodnevnim satima krenula, preko Ječmišta, svojoj kući.
Iznenada, ispred Branke, stali su njoj nepoznati momci i prepriječili joj put.
Kada joj je jedan od njih prislonio pištolj malo iznad brade, uspjela je da se otrgne i da ga pljune, nakon čega je ovaj povukao oroz i ubio je.
Narednog dana, u cik zore, istim putem išao je i njen otac Rade, naišao na mrtvu Branku i u naručju je donio kući.
Tuga je prekrila njegov dom i zavičaj. Branka Đukić je imala samo osamnaest godina.
Ubice su vrlo brzo uhvaćene. Poricale su krivicu dok su njihovi roditelji u svojim iskazima napadali sud i miliciju.
Poslednji dan suđenja bio je 04. decembra 1975. godine. U trenutku kad je advokat jednog od optuženih u završnoj riječi zatražio oslobađajuću presudu, Rade Đukić, koji je do tada ćutke pratio proces, izvukao je pištolj (koji je u sudnicu unio tako što ga je stavio na stomak i čvrsto uvezao pojas) i sa dva metka ubio Rustema Hasanmetaja. Tada je pištolj zaglavio te Rade nije uspio da puca i u ubicinog saučesnika.
Onda se mirno predao miliciji i rekao: „Drugačije nijesam mogao“.
Osuđen je na osam, ali mu je kazna smanjena na pet godina, a nakon pomilovanja na tri. Kaznu je izdržavao u Spužu gdje je uživao veliko poštovanje ostalih osuđenika. Umro je prirodnom smrću krajem 2008. godine.
Na mjestu njene pogibije, podignut je mramor sa sledećim tekstom:
„Ovdje pogibe Branka R. Đukić 2. septembra 1975. godine“, a na podignutom Brankinom spomeniku u Spužu uklesani su sledeći stihovi:
„Na Čakoru visokome,
sretoše je krvožderi,
što sa njima nešće poći,
presudiše revolveri.
Ne završi gimnaziju,
no za obraz dade glavu.
Ode vila u legendu
i vječitu steče slavu.
Osveti je otac Rade,
to viteški on učini.
S tim podiže vječni spomen
svojoj ljudskoj veličini.“
Pjesmu o ovom tragičnom događaju su opjevali narodni guslari Božidar Đukić i Čedomir Nišavić.
Izvor: IN4S
