Gregory Peck (La Jolla, 5. april 1916. – Los Angeles, 12. jun 2003.), američki filmski glumac. Od četrdesetih do šezdesetih bio je jedna od najpopularnijih filmskih zvijezda studija 20th Century Fox. Nastupao je sve do devedesetih. Njegova najpoznatija uloga bila je ona Atticusa Fincha u filmskoj verziji Ubiti pticu rugalicu iz 1963., za koju je dobio Oscara. Predsjednik Lyndon Johnson dodijelio mu je Predsjedničku medalju slobode 1969. za njegov humanitarni rad. 1999. ga je Američki filmski institut proglasio 12. najvećom muškom filmskom zvijezdom svih vremena.
Biografija
Rani život
Peck je rođen kao Eldred Gregory Peck u San Diegu, Kalifornija, kao sin Gregoryja Pearla Pecka, hemičara i farmaceuta, i Bernice Mae Ayres, rođene u Missouriju. Peckov otac bio je katolik, dok se njegova majka obratila na katolicizam kad se udala. Uprkos tome što su bili striktni katolici, Peckovi roditelji su se razveli kad mu je bilo pet godina, a njega je odgojila baka.
Peck je poslan u rimokatoličku vojnu školu u Los Angelesu kad mu je bilo 10 godina, a nakon toga u srednju školu u San Diegu. Nakon što je maturirao zaposlio se kao vozač kamiona u preduzeću koje se bavi proizvodnjom ulja a onda se 1936. upisao na Berkeley. Kako je bio visok i snažan, odlučio je veslati za univerzitetsku ekipu. Primijetio ga je učitelj glume i pomislio kako bi bio savršen za njegovu predstavu. Počeo se zanimati za glumu, a angažovao ga je Edwin Duerr, direktor školskog pozorišta. Na završnoj godini se pojavio u pet predstava. Peck će kasnije reći o Berkeleyju “da je to bilo posebno iskustvo za mene i tri najbolje godine mog života. Probudilo me i učinilo od mene čovjeka.” 1997. je donirao 25 hiljada dolara veslačkoj ekipi Berkeleyja u čast svojeg trenera, Kyja Ebrighta.
Nakon što je diplomirao engleski jezik na Berkelyju, Peck je izbacio ime “Eldred” i pošao u New York kako bi studirao u glumačkoj školi Neighborhood Playhouse. Često je ostajao bez novca i spavao u Central Parku.
Debitovao je na Broadwayu u komadu Emlyna Williamsa, The Morning Star 1942. Druga uloga bila je u predstavi The Willow and I s Edwardom Pawleyjem. Izbjegao je vojnu službu u Drugom svjetskom ratu zbog povrede leđa koju je zadobio dok je trenirao ples s Marthom Graham. Studio 20th Century Fox tvrdio je kako se povrijedio dok je veslao na univerzitetu, ali Peck je rekao, “U Hollywoodu su valjda mislili kako ples nije bio dovoljno mačo. Godinama sam pokušavao ispraviti tu priču.”
Karijera
Peckov prvi film, Dani slave, objavljen je 1944. Iako su mnogi kritičari opisali Peckovu glumu kao drvenu, pet je puta bio nominovan za Oscara, od čega su četiri nominacije došle u prvih pet godina njegove filmske karijere: za Ključeve kraljevstva (1944.), Proljeće života (1946.), Džentlmenski sporazum (1947.) i Polijetanje usred dana (1949.).
Svaki od ovih filmova je predstavio jednu od Peckovih osobina. Ključevi kraljevstva naglasili su njegovo dostojanstveno držanje. Kao farmer Penny Barker u Proljeću života njegovu dobroćudnu srdačnost i naklonost prema likovima svog sina i supruge. Dvoboj na suncu (1946.) pokazao ga je prvi put kao negativca, okrutnog i pohotnog revolveraša.
Džentlmenski sporazum pokazao je njegovu “društvenu svijest” u filmu koji je prikazao duboko ukorijenjeni, ali potajni antisemitizam u korporativnoj Americi. Polijetanje usred dana je bio prvi od mnogih uspješnih ratnih filmova u kojima je Peck glumio hrabrog, sposobnog, ali humanog borca.
Među njegovim popularnim filmovima bili su: Moby Dick (1956.), Na plaži (1959.), koji je prikazao strahote nuklearnog rata, Topovi s Navaronea (1961.) i Praznik u Rimu (1953.), s Audrey Hepburn koja je za svoju ulogu u filmu dobila Oscara. Peck i Hepburn ostali su dobri prijatelji sve do njene smrti; Peck ju je čak upoznao s njenim prvim mužem, Melom Ferrerom.
Peck je osvojio Oscara za svoju petu nominaciju, igrajući Atticusa Fincha, advokata iz vremena Velike depresije i samohranog oca, u filmskoj adaptaciji romana Harper Lee, Ubiti pticu rugalicu. Objavljen 1962. tokom jačanja američkog pokreta za građanska prava na Jugu, to je bio Peckov najdraži film i uloga.
Kako je bio fizički snažan, bio je poznat po tome da sam igra svoje scene borbe, rijetko koristeći dublere. Zapravo, Robert Mitchum, njegov filmski partner u Rtu straha, često je govorio da ga je Peck slučajno udario tokom završne scene borbe u filmu. Rekao je kako je danima osjećao posljedice, te dodao “Ne žalim nikoga toliko glupog da započne tuču s njim.”
1968. je bio predsjednik Akademije fimskih umjetnosti i nauke. Od 1967. do 1969. je bio predsjedavajući Odbora upravnika Američkog filmskog instituta, a 1971. predsjedavajući Filmskog i televizijskog fonda.
Kasniji rad
U osamdesetim se preselio na televiziju, gdje je nastupao u mini-serijama The Blue and the Gray, glumeći Abrahama Lincolna. Nastupio je i s Barbarom Bouchet u televizijskom filmu The Scarlet and The Black, o stvarnom rimokatoličkom svešteniku u Vatikanu koji je spasavao Jevreje i druge izbjeglice od nacista tokom Drugog svjetskog rata.
Peck se penzionisao 1991. Vratio se 1998. kako bi nastupio u remakeu jednog od svojih najpoznatijih filmova, Moby Dick, portretišući “Oca Mapplea” (kojeg je 1956. glumio Orson Welles), s Patrickom Stewartom u ulozi Kapetana Ahaba, kojeg je 1956. glumio Peck.
Politika
1947., dok su mnoge osobe iz Hollywooda završavale na crnim listama zbog sličnih aktivnosti, napisao je pismo Odboru za neameričke aktivnosti u kojem je izrazio neodobravanje istraga navodnih komunista u filmskoj industriji.
Predsjednik Richard Nixon stavio je Pecka na svoju listu neprijatelja zbog njegovog liberalnog aktivizma. Peck je uvijek bio ponosan zbog te činjenice, a zbog Nixonove liste je izgubio ugovor za pet filmova.
Kao dugogodišnji simpatizer Demokratske stranke, Peck je 1970. predložen kao mogući demokratski kandidat za guvernera Kalifornije, dok je s druge strane bio Ronald Reagan. Peck je ohrabrio jednog od svojih sinova, Careyja Pecka, da se kandiduje za političku funkciju. Carey je dva puta poražen kad se takmičio za Kongres, 1978. i 1980., od strane republikanskog kandidata Roberta K. Domana, oba puta malom razlikom.
U intervjuu za irske medije, Peck je otkrio da mu je bivši predsjednik Lyndon Johnson rekao, da se ponovo kandidovao, da je namjeravao ponuditi mu mjesto ambasadora u Irskoj – mjesto koje bi Peck, zbog svojeg irskog porijekla, možda prihvatio, rekavši “mogla je to biti velika pustolovina.”
Bio je protivnik Vijetnamskog rata, dok je podržavao svog sina, Stephena, koji se borio tamo. 1972. je Peck producirao filmsku verziju pozorišnog komada Daniela Berrigana The Trial of the Catonsville Nine o progonu grupe vijetnamskih protestanata zbog građanske neposlušnosti. Iako isprva nije htio portretisati kontroverznog generala Douglasa MacArthura na filmu, 1977. je to ipak učinio, nakon čega se divio generalu.
Privatni život
U oktobru 1943. Peck se oženio s Gretom Kukkonen, s kojom je dobio tri sina. Greta je odlikovana Ružom Finske, što je ekvivalent Medalji slobode. Razveli su se 30. decembra 1955., a ostali su u dobrim odnosima. Njihovi sinovi su Jonathan, Stephen i Carey Peck. Jonathan Peck, televizijski novinar, počinio je samobistvo 1975. Stephen Peck je bio aktivan u podršci američkim veteranima iz Vijetnamskog rata, a Stephenova prva žena Kimi Peck je afirmisana scenaristkinja. Careyjeva žena, Lita Albuquerque, je poznata umjetnica.
31. decembra 1955. se oženio sa svojom drugom suprugom, Veronique Passani, pariškom novinarkom koja ga je intervjuisala 1953. prije nego što je otišao u Italiju snimati Praznik u Rimu. Pozvao ju je na ručak šest mjeseci poslije te su postali nerazdvojni. Dobili su sina Anthonyja Pecka i kćer Ceciliju Peck.
Smrt
Početkom 2003. Pecku je ponuđena uloga djeda Joea u filmu Charlie i fabrika čokolade. Ozbiljno je razmatrao ulogu, htio je glumiti djeda Joea, ali je umro prije nego što je zvanično prihvatio ulogu.
Umro je 12. juna 2003. u snu od kardiorespiratornog aresta, i upale pluća u Los Angelesu. Imao je 87 godina. Njegova žena, kojoj je bilo 71., bila je uz njega. Peck je pokopan u mauzoleju katedrale u Los Angelesu, Kalifornija.
Priredio: Dragan Leković
